Herod je uznemiren (Mt 2,3), u strahu je, ne razumije. Da nije ostao zatvoren u sebe, da je imao više povjerenja u Boga, mogao je i on, zajedno s Mudracima, prihvatiti istinsko kraljevstvo novorođenog Mesije, kraljevstvo koje nije od ovog svijeta (usp. Iv 18,36).

I mi možemo biti u strahu, možemo se bojati, možemo ostati zatvoreni u sebe ne prepoznajući trenutak u kojem nam Gospodina dolazi u susret. Možemo se, poput Heroda, pitati što sve možemo izgubiti u susretu s Gospodinom, čega se sve moramo odreći. Međutim ukoliko se, poput Mudraca, damo voditi božanskom svjetlošću, i nama se može dogoditi da se obradujemo velikom radošću. Radost je to u kojoj otkivamo Boga koji nas želi pohoditi. Boga koji nam dolazi ne da bi gospodario nad nama, ne da bi nas kažnjavao, ponižavao ili okrivljavao, već Boga koji nas želi osvojiti svojom krhkoću i malenošću, svojom poniznošću i jednostavnošću, svojom ljubavlju prema nama.

Život kršćanina u mnogom bi trebao biti sličan životu ove trojice Mudraca. Život je to koji traži, postavlja pitanja, tražeći griješi, ne zatvara se u sebe, život koji se ne predaje, ne posustaje dok ne nađe, život koji je sposoban za promjenu, otvoren za drugi put, svjestan da nakon susreta s Kristom ništa ne može biti kao prije, sve je novo i drugačije. Neka nam proslava današnje svetkovine pomogne da shvatimo kako je uloga ove trojice Mudraca, u našem vjerničkom životu, puno više od puke tradicije i lijepih figura koje stavljamo u naše betleheme.

AB