Evo Jaganjca Božjeg evo onoga koji oduzima grijehe svijeta, riječi su kojima Ivan Krstitelji, onima koji su ga slijedili opisuje Isusa. U više knjiga Novog Zavjeta, osobito u Knjizi Otkrivenja, Krist je poistovjećen sa janjetom. Tema janjeta u Bibliji prisutna je još u Starom Zavjetu. Nalazimo ju u Knjizi Izlaska kao i u proročkim knjigama. Često puta smo u napasti promatrati Novi Zavjet kao jednu zasebnu cjelinu, međutim i ova tema janjeta, nam je jedan od primjera kako su Stari i Novi Zavjet nedjeljivi jedan od drugog.

U Knjizi Izlaska nalazimo opisano kako Bog, kad je odlučio izbaviti svoj narod iz egipatskog ropstva, naređuje Židovima, da u noći izlaska iz Egipta, svaka obitelj pripremi janje, od jedne godine i muško, da ga blaguje, a njegovom krvlju da poškropi dovratnik i nadvaratnik kuće kao znak da tu prebivaju Židovi (usp. Izl 12). Zaslugom krvi pashalnog janjeta Židovi bivaju izbavljeni iz ropstva te postaju sveti narod, kraljevstvo svećenika (usp. Izl 19,6), povezano s Bogom po savezu i vođeno Mojsijevim zakonom.

Prorok Jeremija uspoređuje se s janjetom što ga vode na klanje (usp. Jer 11,19). Ova slika se kasnije kod proroka Izaije primjenjuje na Slugu Jahvina koji umire za grijehe svog naroda: Ko janje na klanje odvedoše ga; ko ovca nijema pred onima što strižu, nije otvarao usta svojih (Iz 53,7). Tekst proroka Izaije naglašava poniznost i krotkost Sluge i time najbolje pretkazuje Kristovu sudbinu, kako to uostalom i đakon Filip tumači eunuhu etiopske kraljice (usp. Dj 8,31-35).

Evo Jaganjca Božjeg … evo milosrdnog Boga koji dirnut patnjama ljudi postaje jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, evo Boga koji prolazi zemljom čineći dobro (usp. Dj 10,38). Boga koji se htio maksimalno približiti nama, susresti nas u našim životnim lutanjima i kontradikcijama, našim patnjama i tegobama. I upravo u ovome se naša kršćanska vjera razlikuje od bilo koje druge religije. Isus na križu – Bog u središtu naše ljudske patnje. Bog koji je blizak mojoj patnji, Bog koji me razumije, zna jako dobro kako se osjećam. Međutim ova spoznaja, naša vjera, zahtjeva i od nas angažman, koji bi mi često puta u svom komodu htjeli nekako preskočiti. Zahtjeva od nas da se zauzmemo za sve one pojedince koji u našoj obitelji, našoj župnoj zajednici, našoj sredini tonu u beznađe, za sve one koji se gube u anonimnosti, sve koju su žrtve bilo koje vrste nasilja, bilo psihičkog bilo fizičkog, ukratko da se nasljedujući Učiteljev primjer, zauzmemo za sve, ljubeći bližnjeg kao sebe samog.

Gledajući djevojčicu kako jednog zimskog hladnog  jutra na ulici sjedi promrzla, plačući od gladi, čovjek u svom srcu zavapi Bogu: Gdje si Bože? Zašto nešto ne napraviš za ovu jadnu djevojčicu? A Bog mu odgovori: Naravno da sam učinio nešto za nju, poslao sam joj tebe!

Dobro naučimo ovaj odgovor, te ga ponavljajmo u sebi, svaki put kad smo u napasti postaviti Bogu isto ili slično pitanje.

AB