Tema rođenja, što i ne bi trebalo čuditi tjedan dana prije proslave Božića, povezuje sva tri biblijska čitanja današnje nedjelje.

  • Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel! (Prvo čitanje)
  • Isus Krist je potomak Davidov po tijelu (Drugo čitanje)
  • Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako (Evanđelje)

Tema rađanja je jedna od veći biblijskih tema. Sve velike biblijske pripovijesti započimaju opisima rođenje osoba koje su njihovi protagonisti: Izak, Mojsije, Ivan Krstitelj … Kako nas Božja riječ iz nedjelje u nedjelju potiče da o njoj razmišljamo u našem konkretnom vremenu i prostoru ne možemo sebi ne postaviti pitanje: zbog čega se danas rađa manje djece? Zbog čega iz godine u godinu postajemo, demografski gledano, sve starije i starije društvo? Tema rađanja je osjetljiva tema (puno je razloga zbog kojih bračni par nema ili ne može imati djecu), zbog toga joj želimo pristupiti sa svom pažnjom, “na vrhovima prstiju”, ne bježeći pritom od naše svakodnevnice.

Božić koji je nekada bio prvenstveno dječji blagdan sada to više nije. Pretvorio se u blagdan odraslih. Ono što gledamo u izlozima trgovina ovih dana, uglavnom su pokloni za odrasle. Ako je nekad odraslima radost za Božić predstavljalo uveseljavati djecu, danas se čini da je to kupovanje poklona jednih za druge. Sve je manje djece. Škole kojima je do prije pedesetak godina odjekivao smijeh djece sada se zatvaraju. Sela su nam pusta, a uskoro će opustjeti i gradovi. Mladi, mlade obitelji, nam se iseljavaju, napuštaju stoljetna ognjišta, otkidaju se od korijena.

Možemo li uistinu za sve okrivljavati ekonomsku situaciju. Možemo li uistinu, mirne savjesti, reći da su danas ekonomske i društvene prilike daleko gore ili lošije nego što su to bile pred samo pedesetak godina ili ako hoćete bilo kada u povijesti.  Nisu li sve to samo izgovori. Ne leži li pravi problem u površnosti duha kojim danas živimo, u nedostatku istinske životne radosti. Zaboravili smo što znači veseliti se malim, svakodnevnim stvarima. Zaboravili smo što znači istinski se veseliti i tu svoju radost s drugim dijeliti. Poput stabla smo koji gubi ono najdublje korijenje, a na životu ga još održava samo ono površinsko. Motiv zbog kojeg  je sve manje djece u našem društvu je puno dublji od puke krize i ekonomije. Negdje putem, kroz protekla desetljeća izgubili smo nadu, ili ispravnije rečeno, dopustili smo da nam ukradu nadu. Ako je čin vjenčanja znak ljubavi i vjere, onda je rađanje djece znak nade. Ništa bez nade u svom životu i u društvu ne možemo napraviti. Nada nam je potrebna poput kisika koji udišemo.

Vratimo nadu u svoje živote, vratimo ju u svijet i društvo u kojima živimo. Bog nade, vjere i ljubavi želi nas i ovog Božića pohoditi. Dopustimo mu! Budimo radosni širitelji nade u društvu površnosti i beznađa.

AB