Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.” Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: “Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. (Mt 1,18-24)

Ničim izazvan našao se sv. Josip u velikim problemima. Zaručen je, zaručnica mu trudna, dijete nije njegovo, a Mojsije propisa takve kamenovati. Teško nam je i zamisliti koliko je u tako složenoj situaciji trebalo imati poniznosti, blagosti, dobrote, hrabrosti, milosrđa i ljubavi, a prije svega vjere i pouzdanja u Boga. Josip vjeruje anđelovim riječima: Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Njegova vjera, kako nam svjedoči evanđelist Matej, ubrzo postaje ljubavlju djelotvorna: Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Josip nam je možda i najbolji primjer kako bez velikih riječi i uvjeravanja, živeći ponizno i hrabro svoj krsni poziv i poslanje, možemo našu vjeru pretvoriti u djela konkretne i opipljive ljubavi prema sestri i bratu. Dok ovih dana kitimo borove po našim kućama, dok stavljamo figurice, zaustavimo se malo u promišljanju o liku sv. Josipa. Neka nam bude puno više od nezaobilazne figure naših betlema, neka nam bude uzor u življenju vjere, primjer dobrote, poniznosti, hrabrosti, milosrđa i ljubavi. Potaknuti njegovim primjerom, učinimo ovog Božića konkretan napor kako bi nam vjera uistinu i postala ljubavlju djelotvorna.  (ab)