Prošlu  nedjelju smo mogli vidjeti kako Isus, na obalama Genezaretskog jezera, u blizini grada Kafarauma, poziva četvoricu svojih prvih učenika. Današnji odlomak iz Matejevog evanđelja (Mt 5, 1-12a), odvodi nas na brežuljak  poviše Kafarnauma, gdje Isus izgovara dobro  nam poznati Govor na gori.

Tri poglavlja Matejeva evanđelja, o čemu ćemo slušati u nedjeljama koje su pred nama, donose nam ovaj govor koji započima nabrajanjem osam blaženstava. Isus donosi revoluciju  u  način  razmišljanja  pozivajući  nas da sebe, događaje i druge oko sebe promatramo Božjim očima i mjerimo Božjom mjerom, a ne našom ljudskom.

Blaženi siromašni duhom, ožalošćeni, krotki, gladni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti, svi oni stoje nasuprot nasilnicima, nemoralnima, prepotentnim onima koju su uvijek spremni na svađu, podmetanja i ogovaranja… Za mnoge su ovi drugi, koji su uvijek spremni sve podrediti sebi i svojim interesima, model koji bi trebalo u životu  nasljedovati. Dok  se  ove  prve, one koje Isus naziva blaženima, uglavnom drži čudacima i slabićima, ovi drugi,  koji gaze sve pred sobom,  kako bi  zadovoljili sami sebe i svoje ambicije, predstavljaju poželjan  model za nasljedovanje.

Kao i uvijek tako i ovdje do izražaja mora doći vjera. Isusov poziv “plivati protiv struje” u sebi uvijek uključuje vjeru, povjerenje u njega koji najbolje zna što nam je potrebno. Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, piše nam apostol Pavao u današnjem  Drugom čitanju te nastavlja, i slabe svijeta izabra Bog da  posrami  jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest… Kako bi ostvario svoj plan spasenja Bog ne izabire umišljene i prepotentne, izabire slabe, izabire ponizne. Ovo se jako dobro vidi kroz cijelu povijest Crkve. U periodima  povijesti  kad smo bili oholi i prepotentni, kad smo mislili da sve možemo i da smo najpametniji, događale su se najveće rane na tijelu Crkve. A u onim razdobljima  povijesti  kad  je  prevladavala  skromnost i poniznost, napredovalo je i poslanje Crkve i širenje Radosne vijesti. I danas su nažalost često mjerila pomiješana, često puta se u svom djelovanju ne oslanjamo na Blaženstva, već na neku prividnu moć, koja se skoro pa uvijek  manifestira u lošem upravljanju ljudskim i materijalnim  resursima. I danas je često puta previše sebičnosti i egoizma, a malo iskrene i prave (ne glumljene i isforsirane) poniznosti.

Božji dar našem vremenu je papa Franjo, koji jasno i nedvosmisleno upozorava na sve probleme koji su očiti u današnjoj Crkvi. Mudro bi bilo čuti i poslušati njegov proročki glas, pažljivo iščitavati pisma koja upućuje cijeloj Crkvi (osobito Evangelii Gaudium – Radost Evanđelja, KS, Zagreb 2013.), te mijenjajući sebe, shvaćajući pritom da je to jedini način promjene društvene i crkvene zajednice, odgovoriti pozivu koji nam je zapisan još kod proroka Jeremije, a prenosi nam ga i sv. Pavao: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali (1 Kor 1,31; usp. Jer 9,22-23).

AB