U Novom zavjetu susrećemo trojicu rimskih satnika (centuriona): satnika koji pod križem priznaje Isusa Sinom Božjim, satnika Kornelija (prvog poganina koji se pokrstio), te satnika iz današnjeg odlomka iz evanđelja (Lk 7,1-10).

Ovaj događaj koji nam je u evanđelju opisan, rijedak je primjer suradnje pogana, židova i kršćana. Poganin koji gradi (a ne ruši) sinagogu židovima; židovi koji posreduju u korist jednog poganina, te kršćanin, Isus, koji diveći se vjeri satnika, odgovara na molbu židova.

Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere (Lk 7,9).

Ovim riječima Isus ne želi uzdignuti rimskog satnika iznad ostalih židova. On ne kaže da u Izraelu nije našao vjere, već da je našao još više vjere u ovom čovjeku. Što je to posebno u satnikovoj vjeri da izaziva Isusovo divljenje? Njegova vjera nije sebična, ona je iskrena, apsolutna i ponizna.

Satnikova vjera je nesebična. U odlomku iz Lukina evanđelja satnik ne traži čudo za sebe ili za nekog iz svoje obitelji ili rodbine. Traži od Isusa da mu ozdravi slugu (roba) kojeg je vrlo lako mogao zamijeniti s drugim. Vjera je uvijek nesebična kad je stavljena u službu drugog, kad traži dobro drugog, a ne svoju vlastitu korist.

Satnikova vjera je iskrena. On ne zamjenjuje Isusovu sposobnost, činiti čuda, sa nekim magijskim činom nekakvog vračara ili čarobnjaka. Satnik Isusovu moć vidi kao dio njega, kao dio njegove biti. Vidi ju kao znak intimne povezanosti s Bogom.

Satnikova vjera je apsolutna. Isus, prema satnikovu mišljenju, može djelovati na distanci, može ozdravljati svojom riječju, bez tjelesnog kontakta, može djelovati neograničeno, sve mu je moguće. Drugim riječima, evanđelist Luka želi jasno naglasiti da se može i treba vjerovati Gospodinu, iako tjelesno nije s nama.

Satnikova vjera je ponizna. On se ne osjeća dostojnim ugostiti Isusa u svojoj kući, pod svojim krovom. Kad vjera susretne poniznost postaje svemoguća: Sve je moguće onom koji vjeruje (Mk 9,22).

Nesebičnu, iskrenu, apsolutnu i poniznu vjeru, pozvani smo oživjeti u sebi svaki put kad u euharistijskom slavlju izgovaramo satnikove riječi koje nam je zabilježio evanđelist Luka: Gospodine nisam dostojan da uđeš pod krov moj … Zamislimo se nad tim tko je onaj kojeg primamo i neće nam biti nepoznati satnikovi osjećaji nedostojnosti i poniznosti.

AB