Podjela je ta koja je, uglavnom, motivirana političkim razlozima. Postoje li pravoslavna, katolička, protestantska i druge Crkve, ili postoji samo jedna, Kristova Crkva? Još su pape Pavao VI. i posebno Ivan Pavao II. isticali kako Crkva treba disati s oba plućna krila, i onim istočnim, i onim zapadnim. Ako diše samo s jednim plućnim krilom, onda je disanje otežano i lakše podložno bolestima. Pravoslavlje ima bogatu liturgiju i zadržalo je, više nego latinski (rimski) obred jednu dozu mistike. Dok mi na Zapadu sve, pa i Boga, pokušavamo dokučiti razumom, istok se više predaje vjeri i ne nastoji pod svaku cijenu sve razumski razjasniti. Zato je istočno monaštvo nešto drugačije od zapadnoga, što smo imali priliku vidjeti ovog ponedjeljka, 26. 1. 2015., na susretu mladih, gledajući film Otok.

Godine 1942., negdje na sjeveru Rusije, Nijemci zauzimaju sovjetsku teglenicu koja prevozi ugljen. Na palubi broda nalaze se kapetan Tihon i ložač Anatolij. Oba su se pokušala sakriti u ugljenu, ali Nijemci pronalaze Anatolija, koji pada u njihovo zarobljeništvo. Nijemci ga ispituju na njemačkom jeziku o njegovom kapetanu, ali on ga, bez obzira na nepoznavanje njemačkog, nehotice izdaje. Nacisti ih postroje s namjerom da ih ustrijele, Anatolij počne ridati, moleći ih da mu poštede život. Njemački časnik mu predlaže da se spasi tako da sam ubije svojeg prijatelja. Anatolij puca u Tihona koji pada preko palube. Nijemci ostavljaju Anatolija živog, miniraju teglenicu i napuštaju je. Anatolij ostaje na miniranom brodu koji nedugo zatim eksplodira. Redovnici pronalaze na obali beživotno tijelo.

Radnja prelazi u 1976. godinu. Anatolij, koji se promijenio tijekom godina, radi u samostanu kao ložač. Živi u ložionici, u kojoj i spava na ugljenu. On je sada otac Anatolij. K njemu, kao mudracu, dolaze potrebiti i bolesni, budući da ima dar vidovitosti i sposobnost da iscjeljuje molitvom. Neki redovnici ne shvaćaju njegovu naviku da se moli odvojeno od drugih redovnika, kasni na službu, bez razloga glasno pjeva pjesme. No, među onima koji ga razumiju nalazi se otac Iob, koji zavidi ocu Anatoliju na njegovom daru. Iguman, otac Filaret, trudi se popraviti odnos s ocem Anatolijem, odgovarajući na prigovore oca Joba. Međutim, bez obzira na poniznost i kajanje, starcu ne da mira zločin koji je počinio. Često čamcem odlazi na usamljeni otok gdje se usrdno moli i kaje za svoj grijeh.

U samostan dolazi ugledan admiral sa svojom mahnitom kćeri. Starac je odvodi na otok i molitvom iz nje istjeruje vraga. Admiral je taj isti Tihon u kojeg je pucao Anatolij. U razgovoru se ispostavlja da ga je Anatolij samo ranio u ruku, te da se uspio spasiti. Tihon mu govori da mu je odavno oprostio.

Sada Anatolij zna da može mirno umrijeti. Smrt starca je prikazana alegorijski: Anatolij legne u lijes koji mu je donio Job i koji je izrađen posebno za njega, te ga moli da ode reći braći da je umro. Job bježi prema zvoniku i udara u zvona, obavještavajući o smrti starca. Lijes s tijelom redovnici voze čamcem na njegov otok.