Kao što znamo Ivan Krstitelj pozivao je narod na obraćenje, pripravljajući put Mesiji, dijeleći na rijeci Jordanu krštenje obraćenja. Danas slavimo nedjelju Krštenja Gospodinova, nedjelju kojom završava božićno vrijeme. Upravo današnja nedjelja nam je prigoda da razmišljamo o sakramentu krštenja. Dobro je odmah uočiti razliku između Ivanova krštenja i Sakramenta Krštenja ustanovljena od Isusa Krista. Ivanovo krštenje bilo je znak nutarnjeg obraćenja. Pobožni židovi hrlili su na rijeku Jordan slušati Ivana, dopuštajući mu da ih polijeva vodom rijeke Jordana, priznajući na taj način potrebu dubokog nutarnjeg pročišćenja. Ivanovo krštenje, koje je simbol obraćenje, traženja oprosta grijeha od Boga, pralik je Sakramenta Krštenja, koji snagom Duha Svetog oprašta grijehe i osobu posvećuje.

Možda čudi činjenica da Isus, Sin Božji, odlazi Ivanu na Jordan da ga krsti. I samog Ivana zbunjuje ova Isusova gesta: Ti mene treba da krstiš, a da ti k meni dolaziš? (Mt 3,14). Što nam Isus želi poručiti? Između ostalog želi nas poučiti poniznosti. Ako se On, nama u svemu jednak osim u grijehu, želio podvrći krštenju koje je dijelio Ivan, koliko više to moramo mi koji smo pod teretom grijeha. Isus nas primjerom potiče na ponizno priznavanje grijeha i traženje oprosta od Boga. Što međutim mi radimo? Mi živimo u svijetu koji gubi osjećaj za grijeh. Čovjek današnjice, u svojoj oholosti, često se osjeća bez grijeha. Bog nam oprašta grijeh, ali preduvjet je naše pokajanja. A ako mislimo da nemamo grijeha, da ne griješimo, kako ćemo se pokajati, kako će nam Bog oprostit?

Jednog dana nekom svecu su rekli: Blažene oči koje vide Gospodina, a taj svetac im je odgovorio: Blaženije su oči koje vide vlastite grijehe. Najveća milost koju od Boga možemo primiti je ta da priznamo svoje grijehe, te u poniznosti srca za njih tražimo oprost. Sakrament Krštenja se prima jednom u životu. U sakramentu Pomirenja milosrdni Otac nas čeka. On se neće umoriti od čekanja i traženja čovjeka grešnika.

AB