Isus je došao u Jeruzalem. Putovanje se bliži svom kraju. Procesija nedjelje Muke Gospodnje, koji nazivamo i Cvjetnicom, želi nas podsjetit, da zajedno s Isusom, hodimo prema punini zajedništva života s Bogom. Hod je to na koji smo sakramentom krštenja svi pozvani. Hod traganja za istinom, za Božjim milosrdnim licem.

Izvještaj o Isusovoj muci, najveće je otajstvo ljubavi u povijesti ljudskog roda. Za evanđelistu Mateja Isusovim ulaskom u Jeruzalem započima posljednje poglavlje Gospodinova života. Vidi ga kao ispunjenje navještaja starozavjetnih proroka, kao ispunjenje mesijanskih težnji i očekivanja naroda. Matejevo evanđelje predstavlja nam Isusa kao Kralja. Židovski narod očekivao je Kralja – Mesiju, potomka Davidova, koji će vladati snagom i mudrošću Božjom. Kralja – Mesiju koji će obnoviti slavu Davidova kraljevstva, ostvarujući na taj način Božje obećanje dano Abrahamu.

Tog jutra u Jeruzalemu osjećalo se sljavljeničko raspoloženje. Svi su radosno pozdravljali proroka iz Nazareta: Hosana Davidovu sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini (Mt 21,9). Međutim nakon svega nekoliko dana raspoloženje u Jeruzalemu se promijenilo. U mučnoj i turobnoj atmosferi gradom su, uoči Pashe, odzvanjali drugačiji uzvici: Raspni ga! Raspni ga!. Radost i bol, dvije su velike, životne teme, koje nam liturgija današnje nedjelje želi naglasiti. Nakon oduševljenog mahanja maslinovim i palminim grančicama, nakon haljina prostrtih po putu kojim je hodio, slijedi osuda, patnja, bol. Nakon usklika radosti slijede povici mržnje. Tipično ponašanje čovjeka koji ne razumije, koji se boji drugačijeg, koji radije osuđuje nego prihvaća u ljubavi. Tako je cijelu ljudsku povijest, tako je i dan danas. Lakoća s kojom druge osuđujemo, s kojom se zatvaramo u sebe, s kojom ne prihvaćamo promjene, jednak je lakoći s kojom su stanovnici Jeruzalema, najprije oduševljeno dočekali Isusa, a onda ga s jednakim “oduševljenjem” razapeli.

Isus je, želeći do kraja ostati vjeran svom poslanju, svjesno ušao u Jeruzalem, znajući da će ondje umrijeti. I dok je s jedna strane njegova muka prouzročena osudom njegovih suvremenika, kao i našim grijesima, s druge strane je očita manifestacija Božje milosrdne ljubavi prema čovjeku. Pojašnjenje otajstva muke Boga koji je postao čovjekom, zapisano nam je još kod proroka Izaije. Započimajući slavlje Velikog ili Svetog tjedna, nađimo vremena, te se zaustavimo u razmišljanju nad ovim biblijskim tekstom:

Gle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bī s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše. Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sām se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince (Iz 52,13 – 53,12).

AB