U ljudima koje je susretao, bilo židovima, bilo poganima, Isus je pobuđivao novu nadu. Svi su ga tražili, a on ih je liječio od bolesti, tijela i duha. Svi, osobito oni na društvenim rubovima osjećali su se prihvaćenim i voljenim. Međutim njegovom smrću raspršila su se velika očekivanja, ugasila se nada. Sve se okončalo puno drugačije nego su oni to zamišljali i očekivali. On u koga su polagali svaku nadu, skončao je svoj život sramotnom smrću na križu, ostavljajući ih sve, a osobito svoje učenike, zbunjene, dezorijentirane, depresivne, uplašene.

Iznenada potpuno neočekivano događa se nešto što uopće nisu mogli razumjeti. Događa se zora prvog dana u tjednu, zora vjere. Učitelj koji je umro, te bio pokopan, uskrsnuvši, stoji među njima. Projekt izgradnje zajednice u kojoj će svi biti braća i sestre koji govore jezikom koji svi razumiju, jezikom ljubavi, tek sada Kristovim uskrsnućem, uistinu se počima ostvarivati.  Gospodin životvorac koji izlazi od Oca i Sina, ispunja učenike novim elanom, novom radošću,  novom nadom. Nema više straha i zbunjenosti. Nema više potrebe od zatvaranja u neki svoj krug, u neku svoju grupu. Ispunjeni Duhom učenici postaju navjestitelji Radosne vijesti, navjestitelji Isusa koji je Krist. Događaj Duhova, jasno nam svjedoči kako vjeru ne možemo živjeti samo za sebe, u nekom privatnom odnosu nas i Boga ili neke „naše“ grupe i Boga. Svoje opredjeljenje za Krsta, živeći po Duhu, ravnajući se po Duhu, trebamo svima naviještati.

Svi mi želimo da svijet i društvo u kojima živimo postanu bolji, da se obnove. Svi želimo da prestanu ratovi i sukobi, da se osuše suze s lica, da prestane tuga i bol. Svijet i društvo u kojima živimo mogu se obnoviti i obnoviti će se jedino ukoliko mi dopustimo Duhu da nas obnovi. Samo Ljubav može promijeniti naša srca, samo Duh može promijeniti naš mentalitet, naš način razmišljanja. Samo ukoliko uistinu dopustimo Duhu Svetom da nas mijenja, samo ukoliko doživimo Duhove, moći ćemo biti svjedoci i radosni navjestitelji Ljubavi koja po nama mijenja sve oko nas.

Ukoliko želimo dobro sebi, dobro župnoj i biskupijskoj zajednici, zajednici Crkve kojoj pripadamo, upravo danas, možda više nego ikad prije, u buci kojom smo svakodnevno okruženi, moramo čuti poziv koji Pavao upućuje kršćanskoj zajednici: Uvijek se radujete. Bez prestanka molite. U svemu zahvaljujte. Duha ne trnite, proroštva ne prezirite. Sve provjeravajte, dobro zadržite, svake se sjene zla klonite (usp. 1 Sol 5,16-22).

AB