Dođi Duše Presveti, razbudi našu malu, slabu, često puta pokolebanu vjeru. Nauči nas živjeti pouzdajući se u neizmjerno milosrdnu Očevu ljubav. Onu istu Ljubav koju iskazuje prema svoj svojoj djeci, bili oni članovi Crkve ili ne. Kad bi se ova vjera ugasila u našim srcima, neminovno bi se ugasila i u našim crkvama i zajednicama. Ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa. Razumijem osobe obuzete tugom i žalošću zbog teških nedaća koje moraju trpjeti, no polako ali sigurno moramo dopustiti da se radost počne buditi, poput tajnog ali čvrstog povjerenja, čak i usred najtežih tjeskoba (papa Franjo, Radost Evanđelja br. 6).

Dođi Duše Presveti, učini da Isus zauzme središnje mjesto u tvojoj Crkvi, da ga ništa i nitko ne može zasjeniti ili istisnuti. Učini da nas privuče Kristovo Evanđelje, preobražujući nas u njegove istinske nasljedovatelje. Daj da ne bježimo od Gospodinove riječi niti od njegove zapovijedi ljubavi. Učenik je spreman uložiti sav svoj život, sve do mučeništva, kao svjedočanstvo za Isusa Krista, ali njegov san nije stvoriti si neprijatelje, već da se Božja riječ prihvaća i da se očituje njezina oslobađajuća i obnoviteljska moć (Radost Evanđelja br. 24).

Dođi Duše Presveti, otvori naše uši kako bi mogli jasno čuti tvoj poziv, koji nam dolazi kroz patnje, sukobe, tegobe, izgubljenosti ljudi našeg vremena. Učini da živimo otvoreni tvojoj milosti kako bi mogli nanovo razbuditi vjeru, koja je potrebna našem društvu. Učini da u tvojoj Crkvi budemo otvoreniji prema onom što nastaje, što se budi. Daj nam srce prožeto nadom, srce koje nije opterećeno nostalgijom za nekim prošlim vremenima. Postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma (Radost Evanđelja br. 86).

Dođi Duše Presveti i pročisti srce svoje Crkve. Obasjaj nas svjetlom istine. Nauči nas prepoznati naše grijehe, naša ograničenja. Podsjeti nas, da smo poput svih, ranjivi i grešni. Oslobodi nas od naše arogancije, oholosti, umišljenosti i lažne sigurnosti. Učini da u društvu u kojem živimo budemo širitelji istine i poniznosti. Možemo biti potpuno sigurni da će naš život uroditi plodom, ali ne tražimo da znamo kako, ni gdje, ni kad. Možemo biti sigurni da neće biti izgubljeno nijedno od naših djela koja smo učinili s ljubavlju i da neće biti izgubljena nijedna od naših iskrenih briga za druge. Neće biti izgubljen nijedan čin ljubavi prema Bogu, nijedan velikodušni napor, nijedna bolna strpljivost  (Radost Evanđelja br. 279).

Dođi Duše Presveti, nauči nas na nov način gledati na život, na svijet, te osobito na ljude. Nauči nas gledati onako kako je Isus gledao one koji su trpjeli, koji su patili, koji su iz bilo kojeg razloga pali na svom životnom putu, one koji su živjeli sami i zaboravljeni. Daruj nam srce koje vidi. Ako se promjeni naš način gledanja, promijenit će se srce i lice tvoje Crkve. Učini našu vjeru ljubavlju djelotvornom čineći nas osjetljivijima za potrebe brata čovjeka, kako bi mogli bolje nasljedovati našeg Učitelja i Gospodina. Draža mi je Crkva koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti, komocije, grčevitog hvatanja vlastite sigurnosti… Ako nešto mora u nama pobuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u svom životu (Radost Evanđelja br. 49).

Dođi Duše Presveti, učini od nas Crkvu “otvorenih vrata”, Crkvu sa srcem koje razumije i prihvaća, Crkvu hrabre i odvažne nade, kako nas nitko i ništa ne bi mogao odvojiti od Isusa, kako bi mogli uistinu biti širitelji njegove agende: činiti društvo i svijet pravednijim, radosnijim, ljubaznijim, utirući put prema kraljevstvu Božjem. Crkva koja “izlazi” zajednica je učenika misionara koji preuzimaju inicijativu, koji se uključuju, koji prate, koji daju plod i raduju se… Zbog toga ona zna napraviti prvi korak, zna bez straha preuzeti inicijativu, ići ususret, tražiti one koji su daleko, te poći na raskrižja putova pozvati isključene. Takva zajednica osjeća neiscrpnu želju pružanja i širenja milosrđa, onog istog  beskrajnog Očeva milosrđa, koje je sama iskusila. Usudimo se malo više preuzeti inicijativu (Radost Evanđelja br. 24).

AB