Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.” Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20,1-9)

„Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše“. Tko je to uzeo Isusovo tijelo? Tko je taj koji je učenicama i učenicima ukrao nadu?

Mi ljudi smo, jer nam je tako komotno i lakše, jako vješti u optuživanju drugih. Za sve su nam uvijek drugi krivi. Bez ikakva problema, kao kradljivce uskrsne nade, prokazati ćemo sve one koji ne vjeruju, koji nam na sve moguće načine podmeću, sve one koji omalovažavaju vjeru i Crkvu.

No jeli tomu baš tako? Umjesto da stalno upiremo prstom u drugog, ne bi li bilo poštenije, taj naš „prijeteći“ prst, uprijeti u nas same. Nismo li mi oni koju su dozvolili da im „ukradu“ Gospodina, da im „ukradu“ uskrsnu nadu. Dozvolili smo to našom nedosljednošću, našim površnim, ne uživljenim, tradicionalnim, često puta infantilnim načinom življenja vjere. Misli smo da Gospodina možemo balzamirati, da ga možemo konzervirati, uokviriti ga jednom za sva vremena onako kako se nama sviđa, onako kako baš mi mislimo da treba. Ni to nam, više puta, nije dovoljno, već te svoje okvire želimo i drugom, koji put prilično agresivno, nametnuti. I jao njemu ako se u njih ne uklopi i ukalupi na način kako smo mi to zamislili. Bez ikakvog problema i srama ga tjeramo i isključujemo iz zajednice.

Suprotno takvom ponašanju i razmišljanju, uskrsli Krist nam jasno poručuje da se ne da ni balzamirati, ni konzervirati, ni uokviriti. Vrlo jasno nam poručuje da nije ničije vlasništvo, te da se njim ne da manipulirati. Upravo je fascinantno da ni nakon dvije tisuće godina nismo do kraja svjesni činjenice da Bog živi, da te ljubi i spašava. Bog te poziva da vidiš, da upoznaš Pisma i napokon povjeruješ. Poziva te da radost njegova uskrsnuća svjedočiš svima nasljedujući primjer koji ti je dao: „Proći zemljom čineći dobro“. Samo ako ljubimo Boga i brata čovjeka, samo ako nenametljivo svima činimo dobro, bez obzira kako se oni u isto vrijeme prema nama ponašali, moći ćemo biti ono malo kvasca koje čini, da u svoje vrijeme, cijelo tijesto uskvasa.

Poruka nade uskrsnog jutra više je nego jasna: „Živim! Živim s vama, u vama i po vama“. U radosti vjere, nade i ljubavi svjedočimo da je Krist živ, da nas želi žive, uključene, aktivne, angažirane, kako bi po nama izgrađivao crkvenu i društvenu zajednicu. Neka nam je svima Sretan Uskrs! (ab)