Svetkovinom Presvetog Trojstva započima posljednji dio liturgijske godine koji nazivamo: Vrijeme kroz godinu. Ta činjenica nikako ne bi trebala značiti da se naš zanos življenja kršćanske vjere u ovom periodu liturgijske godine, u odnosu prema npr.  korizmenom ili uskrsnom vremenu, smanji. Naprotiv pozvani smo svakodnevno sve više napredovati u ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Moglo bi se reći da svetkovina presvetog Trojstva svojim svijetlom obasjava sve dane našeg života, našeg hoda u vjeri, pozivajući nas da sve što radimo, da svaki naš dan, započimamo u ime Oca, Sina i Duha Svetog.

U kratkom odlomku iz Ivanova evanđelja (Iv 3,16-18) Isus, Nikodemu, otkriva Božji identitet i njegovu ljubavi prema čovjeku: Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ovo je središnja misao kršćanske vjere. U religiji starih Grka ili Rimljana, bilo je nezamislivo da bogovi vole ljude. Naprotiv bogovi su, kod ljudi Staroga svijeta, izazivali strah i nelagodu. Isus pak govori o Bogu koji voli sve ljude i sve stvoreno, čitav svijet. Božja ljubav prema čovjeku nije neka teorija ili neki san, već vrlo konkretna i jako opipljiva stvarnost. Isusova muka i smrt, daju nam vidjeti i opipati, kako je njegova i Očeva ljubav prema čovjeku, bezuvjetna i apsolutna.

Slaveći Presveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetog, jasno shvaćamo kako je Božje ime: Ljubav. Ova svetkovina dovodi nas u doticaj sa samim temeljima naše vjere. U doticaj s Bogom koji je Ljubav i koji čovjeka stvara na svoju sliku i priliku, stvara ga kao biće odnosa, kao biće ljubavi. Vjerom koja će uistinu biti ljubavlju djelotvorna, odgovorimo na ponudu Božje milosrdne ljubavi.

AB