Jednog dana, sv. Augustin je šetao plažom pokušavajući shvatiti otajstvo Boga. Hodajući, uronjen u razmišljanje i meditaciju, ugledao je nekog dječaka, kako u rupu, koju je iskopao u pijesku, ulijeva more. Zainteresiravši se Augustin mu priđe i upita ga što to radi. Želim preliti more u ovu rupu, odgovorio mu je dječak. Augustin je pokušao na jednostavni način protumačiti tom dječaku da tako nešto nije moguće. Prije nego li ti shvatiš otajstvo Boga, ja ću svo more preliti u ovu rupu, odgovorio mu je dječak i nestao. Tada je Augustinu sinulo, da je taj dječak možda anđeo, kojeg mu je Bog poslao, kako bi shvatio da je otajstvo Boga, otajstvo Presvetog Trojstva, našem ljudskom razumu nedohvatljivo. Kao što je ona rupa u pijesku bila premalena da se u nju preliju sve vode mora, tako je, još i više, naš um ograničen da bi shvatio jedno tako veliko otajstvo kao što je Bog.

Mi znamo da je Bog Trojstvo samo zbog toga što nam je to objavio Isus u evanđeljima. On je govorio o Ocu, o Sinu (sebi samom) te o Duhu Svetom. Otac je Bog, Sin je Bog, Duh Sveti je Bog, zajedno tri Božanske osobe nisu tri božanstva, već jedan pravi Bog. Kako bi barem donekle shvatili ovo veliko otajstvo potrebno je krenuti od najljepše definicije o Bogu koju nalazimo u sv. Pismu. U jednoj od svojih poslanica sv. Ivan je vrlo jednostavno napisao: Bog je ljubav (1 Iv 4,8). U ove tri jednostavne riječi, sadržano je cijelo otajstvo Presvetog Trojstva. Ako je Bog ljubav, to znači da je on zajedništvo osoba. Otac ljubi Sina, Sin ljubi Oca, ova uzajamna ljubav između Oca i Sina je također osoba Duh Sveti.

U Starom zavjetu, ovo otajstvo nije bilo do kraja objavljeno, međutim ipak postoje određene naznake koje na njega upućuju. Neke od tih naznaka nalazimo zabilježene u današnjem Prvom čitanju koje je uzeto iz Knjige mudrih izreka (Izr 8, 22-31). Autor ove biblijske knjige govori nam o Mudrosti koja je oblikovana odiskona, od vječnosti (usp. 8,24-26). Mudrost je bila nazočna kad je Bog stvarao nebesa, kad je postavljao moru granice, kad je polagao temelje zemlji (usp. 8, 27-30), kad je stvarao čovjeka: Moja su radost djeca čovjekova (8,31). U ovom starozavjetnom opisu Mudrosti Božje, kako nam to donosi knjiga Mudrih izreka,  kršćani su oduvijek prepoznavali vječnog Očeva Sina.

Drugo čitanje današnje nedjelje (Rim 5,1-5), progovara nam o Duhu Svetom, trećoj osobi Presvetog Trojstva. Autor poslanice Rimljanima piše: Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (5,5). Duh Sveti je Ljubav kojom Otac ljubi Sina i Sin Oca. Od dana našeg krštenja, ova vječna Ljubav prebiva u našim srcima. Nažalost, mi svojim grijesima, često puta izbacujemo Boga iz srca. Zbog te naše ljudske sklonosti grijehu, pozvani smo na trajno obraćenje u sakramentu pomirenja kako bi Duh Sveti trajno prebivao u našim srcima, kako bi uistinu bili svjedocima Božje Ljubavi u društvu u kojem živimo.

Jednog se dana, odvjetnik, koji se svim silama borio protiv Crkve i protiv svećenika, zaputio u selo Ars, koje se nalazilo u blizini Lyona u Francuskoj. Nadao se kako će se dobro nasmijati i zabaviti, rugajući se neukom župniku tog sela. Međutim, suprotno svim svojim očekivanjima, ovaj odvjetnik se kući vratio obraćen. Prijateljima koji su ga pitali: Što si vidio u Arsu, odgovarao je: Vidio sam Boga u čovjeku.

Što ljubav prema Bogu i bližnjem bude prisutnija u našem životu, to ćemo lakše Boga koji je Ljubav, navijestiti svima koje na svom životnom putu susrećemo.

AB