Mjesečni susreti mjeseca veljače su bili u znaku ljubavi. U sklopu te teme, na posljednjem susretu, održanom 23. veljače 2015., mladima je o spolnosti kao daru i odgovornosti govorio generalni vikar dubrovačke biskupije don Petar Palić, doktor moralne teologije.

U predavanju je don Petar govorio o moralnim načelima na temelju kojih Crkva poziva vjernike da se ponašaju odgovorno prema svojoj spolnosti. Naglasio je važnost čuvanja Božjih zapovjedi i u tom području, jer te zapovijedi upravo pomažu ljudima da izgrade kvalitetne odnose zasnovane na ljubavi, poštivanju, međusobnom slušanju i uvažavanju. Budući da je spolnost važan dio čovjekove ličnosti, pravilan odnos prema vlastitom i tuđem tijelu, koji uključuje čuvanje predbračne čistoće, olakšava normalan psihofizički razvoj osobe. Ujedno je i najbolja zaštita od mnogih negativnih posljedica rizičnog spolnog ponašanja, od spolnih bolesti do rastave braka.

Nakon predavanja uslijedila su pitanja mladih, na koja je don Petar spremno odgovorio, nastojeći mladima što jasnije približiti razloge koje Crkvu navode na vjerno i dosljedno tumačenje Božje riječi u cijelosti. A upravo je tema spolnosti i ljubavi jedno od područja o kojima danas s mladim ljudima posebno treba razgovarati.

Susret je završio pjesmom i molitvom psalma 139:

 

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,

ti znaš kada sjednem i kada ustanem,

izdaleka ti već misli moje poznaješ.

Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,

znani su ti svi moji putovi.

Riječ mi još nije na jezik došla,

a ti, Gospodine, sve već znadeš.

S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,

na mene si ruku svoju stavio.

Znanje to odveć mi je čudesno,

previsoko da bih ga dokučio.

Kamo da idem od duha tvojega

i kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si,

ako u Podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina

pa se naselim moru na kraj

i ondje bi me ruka tvoja vodila,

desnica bi me tvoja držala.

Reknem li: “Nek’ me barem tmine zakriju

i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!” –

ni tmina tebi neće biti tamna:

noć sjaji kao dan

i tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege,

satkao me u krilu majčinu.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,

što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao,

kosti moje ne bjehu ti sakrite

dok nastajah u tajnosti,

otkan u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja,

sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:

dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,

kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.

Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!

Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

De, istrijebi, Bože, zlotvora,

krvoloci nek’ odstupe od mene!

Jer podmuklo se bune protiv tebe,

uzalud se dižu tvoji dušmani.

Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?

Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?

Mržnjom dubokom ja ih mrzim

i držim ih svojim neprijateljima.

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,

iskušaj me i upoznaj misli moje:

pogledaj, ne idem li putem pogubnim

i povedi me putem vječnim!