Dušni dan nam je svake godine prigoda da u tišini svog srca razmišljamo o otajstvu smrti. Prigoda nam je da se sjetimo svih onih koji su bili dio našeg života, koji su ga na bilo koji način obilježili, a preselili su se u vječnost. Danas nam je prigoda Bogu zahvaliti za sve ono čime su naši dragi pokojnici obogatili nas i naše živote.

Pred iskustvom smrti ostajemo često puta zatečeni. Netko je danas s nama, smije se, raduje se s nama, dijeli život s nama, a već sutra ga nema, ostaju samo uspomene u našim srcima i mislima. Pred otajstvom smrti ostajemo nijemi. Sve je nekako konačno. Međutim mi koji u Krista i Kristu vjerujemo, trebali bi na smrt gledati drugačijim očima od naše braće i sestara koji ne vjeruju. Učitelj nam je lijepo kazao: Ja sam uskrsnuće i život (Iv 11,25). Isus ovom rečenicom ne kaže da je on oslobođenje od smrti, jer Isus nije došao kako bi nas oslobodio od smrti, došao je kako bi bio s nama dok prolazimo dolinom smrti (usp. Ps 23,4). Došao je kako bi odvalio kamen s našeg groba (usp. Iv 11,39) i pozvao nas ponovno u svijetlo života.

Često puta se, u svojim razmišljanjima o smrti, ne vodimo Božjom logikom, češće se vodimo našom ljudskom logikom. Tako znamo reći: Gdje je Bog bio kad su umirali moji najmiliji? Ako Bog postoji, zašto se događaju tolika zla i tolike smrti? Zašto umiru djeca? Zašto ginu mladi? Budimo iskreni prema sebi, koliko puta smo sami pomislili, izrekli ili čuli druge da govore ovakva ili slična pitanja. Vrlo slično pitanje, i to s dozom prijekora u glasu, uputila je Marija, sestra Lazarova, Isusu u lice: Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro (Iv 11,32). Možda i mi, u trenucima kad se osjećamo od Boga napuštenim pomišljamo: Da si Gospodine bio ovdje sve bi bilo drugačije. Poanta koju često zaboravljamo glasi: Gospodin je ovdje, zajedno s nama. On sudjeluje u svim našim žalostima i tjeskobama, radostima i nadama, ma koliko se ponekad osjećali od Boga ostavljenim i napuštenim.

Ja sam uskrsnuće i život! Uskrsnuće je iskustvo koje se odnosi prvo na našu sadašnjost, a tek onda na budućnost. Uskrsnuti su pozvani najprije živi, a tek onda mrtvi. Vječnost je, zahvaljujući životu u vjeri, životu u Kristu, ušla u nas mnogo prije nego se raspadne dom našeg ovozemnog boravka (usp. Pokojničko predslovlje I). Vječnost u naš život ulazi konkretnim djelima ljubavi koja činimo prema bratu čovjeku. Isus nas uči da se više trebamo bojati promašenog života, nego smrti (usp. Mt 25,31-46). Bilo bi idealno kad bi svaki dan sa svom ozbiljnošću promišljali o Isusovim riječima koje su nam zapisane u Matejevom evanđelju: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće meni učiniste, odnosno, što god niste učinili jednom od ove moje najmanje braće niti meni niste učinili (usp. Mt 25,40.45).

AB