Farizeji nikako da nauče. Po tko zna koji put pokušavaju Isusa navući na tanak led. Dovode mu neku ženu zatečenu u preljubu (Iv 8,1-11). Mislili su: ako se Isus suprostavi kamenovanju ove žene, suprostavlja se odredbama Mojsijevog zakona, a ako pristane na kamenovanje dolazi u sukob sam sa sobom i svojim govorom o milosrđu.

Ovog puta Isus je odlučio ne ulaziti s njima u raspravu. Ignorirajući ih, saginje se pa stane prstom pisati po tlu. Iako se na prvi pogled čini nezainteresiranim za stvarnost oko sebe, pa tako i za sudbinu ove žene, iz ovakvog Isusova postupka možemo iščitati kako ne pristaje na “igrice” farizeja, jasno nam poručujući svojim primjerom da ni mi u svom vlastitom životu ne bi trebali pristajati na razne “igre” i “igrice” koje često puta za cilj imaju “kamenovanje” naših bližnjih.  Ovaj Isusov potez upućuje nas na riječi proroka Jeremije: Koji se odmetnu od tebe biti će u prah upisani jer ostaviše Izvor žive vode (Jer 17,13).  Svojim slušateljima Isus poručuje da su i oni puni grijeha, da su i oni ostavili Gospodina, izvor žive vode. Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen (Iv 8,7). Ne možemo osuđivati svog bližnjega kad smo i sami puni grijeha. Uvijek spremni upirati prstom u brata čovjeka, dobro smo se izvježbali opravdavati naše mane i nedostatke, naše grijehe. Nakon ove Isusove izjave stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih (Iv 8,9). Ostadoše sami: žena potrebna milosrđa i Milosrđe (sv. Augustin). Isus ne osuđuje ženu grešnicu, već je ohrabruje da se zaputi putem obraćenja: Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsad više nemoj griješiti (Iv 8,11).

Idi i odsad nemoj više griješiti ponavlja nam Isus svaki put kad pristupamo sakramentu Pomirenja. Ovaj evanđeoski odlomak poziva nas na duboko i iskreno obraćenje. Poziva nas ostaviti iza sebe grijeh i nevjeru prema Bogu i bližnjemu. U odlomku iz Knjige proroka Izaije nalazimo zapisano: Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo (Iz 43,18).  Još jasniji je Pavao u Poslanici Filipljanima: Što je za mnom zaboravljam, za onim što je predamnom prežem, k cilju hitam, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu (Fil 3,13-14). Zaboraviti grijehe iz prošlosti znači duboko se i iskreno pokajati i imati iskrenu namjeru više ih ne počiniti. Isus mrzi i osuđuje grijeh, ali grešnika bezgranično i bezuvjetno voli. I mi koji smo sakramentom sv. krštenja pozvani, a sakramentom sv. potvrde poslani nasljedovati Učitelja moramo se jednako ponašati. Dok osuđujemo grijeh, moramo se naučiti poštivati i ljubiti grešnika. To je jedini put prema izgradnji boljeg i pravednijeg društva.

AB