Mogli bi kazati da se evanđeljem današnje nedjelje (Iv 11,1-45) zaključuje svojevrsna trilogija života, koju nam liturgija posljednje tri korizmene nedjelje, donosi u tekstovima uzetim iz Ivanova evanđelja. Susret sa ženom Samarijankom na jakovljevu zdencu, izlječenje slijepca od rođenja, te Lazarovo uskrsnuće, tekstovi su koji Isusa, predstavljaju kao izvor žive vode, svijetla i života.

U opisu čuda Lazarova uskrsnuća, kako nam ga je zapisao evanđelist Ivan, u oči upada jedan interesantan detalj. To je sućut koju Isus pokazuje prema smrti prijatelja Lazara i duboke boli njegovih sestara Marte i Marije. Isus je, kako nam to evanđelist i opisuje, bio potresen, u duhu uzbuđen, te je u konačnici i zaplakao (usp. Iv 11,34). Isusovo srce je uvijek osjetljivo za našu tugu, osobito onda kad nam se čini da smo od Boga ostavljeni i zaboravljeni. Čuvši za Lazarovu bolest, Isus odmah ne žuri k njemu i njegovim sestrama, ostaje još cijela dva dana u mjestu u kojem je boravio. Kad je napokon došao u Betaniju, Marta i Marija, koje su se osjećale u teškom trenutku svog života od Boga ostavljene i napuštene, nisu skrivale svoju tugu i razočaranje: Gospodine da si bio ovdje brat moj ne bi umro (Iv 11,21.32).

Poput Marte i Marije, i mi se toliko puta tužimo, toliko puta Bogu prigovaramo, osjećajući se samima i napuštenima u trenucima patnje i boli koju proživljavamo. Toliko smo zauzeti prigovaranjem Bogu i optuživanjem Boga, uopće ne primjećujući, kako je upravo u tim najtežim trenucima našeg života, Bog s nama, nosi nas na svojim rukama i u svom srcu, kako je to učinio s Lazarom, Martom i Marijom. Gospodin dopušta patnju, kako bi se po njoj Bog proslavio (usp. Iv 11,4). Ključno pitanje cijelog našeg života glasi: Vjeruješ li ovo? (Iv 11,26). Martin odgovor je odgovor svakog onog koji vjeruje: Da Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božiji, Onaj koji dolazi na svijet! (Iv 11, 27). Vjeruješ li uistinu?

 

AB