U odlomku iz evanđelja (Mt 5,13-16) Isus svoje učenike naziva sol zemlje i svjetlo svijeta. Što to točno znači? Možda se odgovor na ovo pitanje nalazi u riječima proroka Izaije, koje nam donosi Prvo čitanje (Iz 58, 7-10): Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola i ne krije se od onoga tko je tvoje krvi. Tad će sinuti poput zore tvoja svjetlost. Prorok nas poziva da svoje djelovanje, da svoj život, temeljimo na pravdi i ljubavi prema bližnjem.

Biti sol zemlje, biti svjetlo svijeta, znači davati dublji smisao onim stvarnostima koje često puta svi mi doživljavamo svakodnevnim i banalnim. Biti sol zemlje, biti svjetlo svijeta, znači rasvjetljavati duh onog tko očajava, onog tko je uspavan, onog koji zbog “sljepoće” ne vidi dobro u sebi i oko sebe, kao ni ono dobro koje je, uz malo truda, moguće ostvariti. Zadaća koju Isus povjerava svima nama, koje je sakramentom krštenja pozvao i poslao, biti svjedocima i navjestiteljima Radosne vijesti, može nam se učiniti teškom. Mnogi je, svjesni svojih ljudskih slabosti i ograničenja, mogu držati i nemogućom. Međutim, apostol Pavao nam u Drugom čitanju svjedoči suprotno: Kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj (1 Kor 2,1-5).

Prije nego što će doći u Korint, Pavao, kako to čitamo u Djelima apostolskim, odlazi u  središte intelektualnog i kulturnog života tadašnjeg svijeta, u Atenu (Dj 17,16-34). Gorljivost i revnost za navještajem Radosne vijesti poticala ga je da i u Ateni, raspravljajući s njihovim filozofima, naviješta Isusa koji je Krist. Pavo je održao učen, gorljiv, argumentiran govor, međutim slušatelji su se, sarkastično komentirajući Pavlove argumente, razišli. Doživjevši potpuni neuspjeh, pravi fijasko, Pavao je naučio lekciju. Tako u Korintu više ne nastupa polazeći od ljudske mudrosti, filozofije i učenosti, već kako sam veli: propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.

Apostol, misionar, biskup, svećenik, vjeroučitelj, otac ili majka koji uče svoje dijete prvim molitvama, kao i svaki onaj koji želi, svojim životom i riječima, svjedočiti Evanđelje, mora to činiti u poniznosti, potpuno svjestan da je oruđe u Božjim rukama. Premda nam se to ponekad čini teško ostvarivim, nije nemoguće biti sol zemlje i svjetlo svijeta, moguće je, ali ne po mudrosti ljudskoj, već po snazi Božjoj.

 

AB