Evanđelje Pete vazmene nedjelje (Iv 13,31-33a.34-35) uči nas onome što bi trebala biti mjera naše bratske ljubavi. Nije dovoljno voljeti bližnjega, kao što ga voli bilo koja osoba koja je dobra. Mi, koji se dičimo kršćanskim imenom, smo pozvani na puno više. Pozvani smo bližnjeg ljubiti kao što je Isus ljubio nas, kao što nas neprestano ljubi. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge, zahtjev je to koji Isus pred nas stavlja, a koji nikad nećemo moći u potpunosti ispuniti i to iz vrlo jednostavnog razloga, jer nitko od nas nije Isus.

Možda se pitamo zbog čega se onda pred nas stavlja nešto što ne možemo ostvariti u potpunosti. Isus nas poziva na nasljedovanje njegova primjera i njegove ljubavi prema nama, kako bi iz dana u dan rasli i napredovali u ljubavi prema bližnjima. Cijeli život smo pozvani na rast u ljubavi, nikad nećemo moći reći da ljubimo dovoljno.

Kako nas je Isus volio? Volio nas je toliko da je za nas podnio muku križa. Dao je sve, svoj život i svu svoju ljubav za nas. Nasljedujući njegov primjer pozvani smo i mi ljubiti jedni druge. U školi Isusove ljubavi učimo kako nema autentične ljubavi bez žrtve. Samo onaj tko iskreno ljubi u stanju je žrtvovati se za drugog. Ljubav je neodvojiva od žrtve. Nažalost živimo u svijetu koji nam se svim silama trudi nametnuti suprotno. Društvo nam kao vrednotu želi postaviti  ljubav bez žrtve, a ljubav bez žrtve je egoizam. Ljubav nas potiče na darivanje, a egoizam traži vlastitu korist. Zbog čega tolike rastave brakova? Mnogi parovi su zajedno samo dok im to koristi, a čim se suoče sa poteškoćama, čim se suoče sa žrtvom, veze se prekidaju. Mjera njihove ljubavi nije Isus, oni ne ljube po Isusovom primjeru. Mjera takve ljubavi je vlastito ja. Pozvani smo na obraćenje od ovog egoizma u ljubavi. Toliki se zavaravaju da vole, ali u stvarnosti traže samo vlastito dobro i vlastiti užitak. Ako suočeni sa nekom poteškoćom koja traži žrtvu, napuštamo jedno drugo, onda to znači da nikad nismo voljeli, već smo tražili svoju vlastitu dobrobit, svoj komod, svoj egoizam. Ljubav je neodvojiva od žrtve. Ako istinski volimo, ništa nam neće biti teško napraviti za onog koga volimo, ma kakve žrtve to od nas zahtijevalo.

U apostolskoj postsinodalnoj  pobudnici Amoris laetitia (Radost ljubavi – o ljubavi u obitelji), o kojoj smo mogli slušati prilično površne izvještaje u našim medijima, koji su se nažalost bavili samo pitanjem rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih, te njihovu pristupanju sakramentima, dok je ovaj dokument puno više od toga, te bi uistinu bilo vrijedno kad izađe hrvatski prijevod zaustaviti se u iščitavanju i promišljanju nad ovim tekstom, govoreći o bračnoj ljubavi papa Franjo između ostalog piše: Supružnici su pozvani na međusobnu strpljivost, bez da umišljaju kako su odnosi idilični ili osobe savršene, stavljajući u središte uvijek drugog i njegove potrebe, a ne sebe. Poziva ih da budu dobrostivi, da se daju do kraja, bez traženja nadoknade. Supružnici ne trebaju biti zavidni, hvastati se ili se nadimati, jer onaj tko uistinu voli, izbjegava puno govoriti o sebi. Papa supružnike poziva da ne budu  arogantni i nepodnošljivi, ističući stalno pogreške i propuste drugog, već da se daju voliti u poniznosti.  Poziva ih da nikada ne završe dan u svađi, da opraštaju i ne budu zlopamtila, da lijepo govore jedno o drugom nastojeći pokazati dobre strane bračnog druga izdižući se iznad negativnosti. Supružnici trebaju imati povjerenje jedno u drugo, bez da se međusobno kontroliraju, ostavljajući jedno drugom prostora za osobni rast. Papa poziva supružnike da svakodnevnim sitnicama i nježnostima usrećuju jedno drugo. Najveće radosti u životu nastaju kad se može drugog učiniti sretnim, naglašava nam papa Franjo.

AB