U društvu u kojem živimo, mnogi od nas kršćana, osjećaju odbojnost prema Božjem zakonu, prema Dekalogu (Deset riječi) koje je Bog dao Mojsiju na brdu Sinaju. Uvjeravaju nas, a i sami smo često puta uvjereni, da jedino naša sloboda, vođena raznim trenutnim vjetrovima i ideologijama, treba biti kriterij po kojem ćemo odlučivati što je dobro, a što loše. Teze su to sve prisutne diktature relativizma, na koju, prilično jasno, često puta upozorava papa Franjo.

Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog Mojsijev, nije neprijatelj ljudske slobode i sreće, dapače jedino u Bogu se može biti istinski slobodan i sretan. U odlomku iz evanđelja (Mt 5,17-37) Isus produbljuje drugu, petu i šestu zapovijed. Po Isusu nije dovoljno, manjkavo je, samo izvanjsko izvršavanje odredbi Dekaloga. Bogu se pripada svim srcem, svom dušom i svim umom. Bog nikad nije onaj koji stalno govori “NE”, kršćanstvo nije religija negacija i zabrana. “Ne”, biva rečeno grijehu. Naš Bog je Bog slobode, Bog povjerenja, on nam sugerira, opominje, ali nas na ništa ne prisiljava. Pušta nas da se slobodno opredijelimo bilo za dobro bilo za zlo. I knjiga Sirahova nas vrlo jasno na to podsjeća: Pred čovjekom je život i smrt: što on više voli to će mu se dati (Sir 15,17). “Ne”, koje Isus izgovara u svom Govoru na gori, je ubiti “da”. “Da” slobodi, “da” životu. Isus nam ovim govorom otkriva ljudski i vjerski smisao Deset Božjih riječi.

Božje zapovijedi su “da” Bogu koji daje smisao životu (prve tri zapovjedi); “da” obitelji (četvrta zapovijed); “da” životu (peta zapovijed); “da” odgovornoj ljubavi (šesta zapovijed); “da” solidarnosti, socijalnoj osjetljivosti, pravdi (sedma zapovijed); “da” istini (osma zapovijed); “da” poštivanju drugog i onog što mu pripada (deveta i deseta zapovijed). Zapovijedi su polazišna točka za život u ljubavi, za jasno razlikovanje onoga što je dobro od onoga što je loše, kako bi kuću svog života gradili na stijeni (usp. Mt 7,24). Učitelj od svih nas traži poznavanje Deset Božjih riječi, traži da prema njima odgajamo svoje savjesti, te da ih svakodnevno živimo.

Isus nas potiče vrlo jasno: Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti farizeja i pismoznanaca, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 5,20). Drugim riječima potiče nas da se ne ograničavamo samo na izvanjsko izvršavanje Dekaloga, već da ove Božje riječi prožmu svu našu osobu. Ne radi se ovdje o tome da ne činimo zlo, radi se o tome da činimo dobro, da činimo dobro zbog dobra sama.

Temeljno opredjeljenje je upravo u našoj slobodi: ili s Bogom u Kristu, ili daleko od njega, uskraćeni za pravu slobodu i ljubav, ljubav koja spašava, sad u vremenu, a onda i u vječnosti.

AB