Odlomak iz evanđelja (Iv 17, 1-11a) poziva nas na promišljanje o rečenicama koje Isus upućuje svom Ocu u trenucima rastanka sa svojim učenicima, u samo predvečerje svoje muke. Zaključak je ovo dugog Isusova govora koji je započeo u petnaestom poglavlju Ivanova evanđelja. Kako bi  ispravno shvatili puni smisao, nije dovoljno samo razumjeti rečenice koje nam je zapisao evanđelist Ivan. Potrebno je napraviti veći napor, potrebno ih je srcem prihvatiti. Tekst je ovo o kojem ne bi trebali raspravljati, trebali bi o njemu, u tišini svog srca promišljati. Nekako nam se danas teško povući u tišinu. Pored tolike buke svijeta i društva u kojem živimo, kao da se bojimo tišine, a upravo u tišini nas Bog susreće, u tišini nam progovara.

Oče, došao je čas. Trenutak je proslave našeg Učitelja i Gospodina, proslave koja se događa kroz muku, smrt i uskrsnuće. Došavši pred sam kraj svog poslanja Isus želi “baciti” pogled unatrag, želi napraviti kratki sažetak. Otkriva svojim učenicima najintimniji osjećaj svog srca, svoje duše: Očevu prisutnost u svom životu. Isus samog sebe vidi kao objavu Oca prijateljima koje mu je Otac dao. Isus ne živi za sebe samog, živi kako bi svi imali duha ljubavi, duha koji je sama Božja biti. U trenutku kad se sprema napustiti svijet, Isus, Ocu iznosi svoju zabrinutost i moli za prijatelje koje ostavlja u svijetu, moli za one koji će nastaviti njegovo poslanje, one koji su Kristovi, koji su Božji, koji su znak Božje prisutnosti u ovom svijetu. Isus gleda svoje učenike, vidi ih slabe i nespremne. Povjerio im je nimalo lagan zadatak da nastave njegovo djelo, te od Oca za njih ne traži ni snagu ni hrabrost, već traži da ostanu uvijek čvrsto povezani s njim, da nasljeduju njegov primjer i šire njegovu Riječ. Isus moli da njegovi prijatelji ostanu čvrsti u vjeri. On jako dobro zna kako je zahtjevno biti njegov učenik, kako je zahtjevno biti kršćanin, zna da su učenici često puta, pred ponudama svijeta, spremni otići, odustati. Upravo zbog toga moli Oca da se njegovi učenici, da se svi mi znamo nositi s problemima i poteškoćama svakodnevnog hoda u vjeri, kako bi uistinu bili oni koji hode i ne more se (usp. Iz 40,31).

AB