Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću (Iz 49,15). Ove riječi koje nam donosi Prvo čitanje, među najdirljivijima su od svih zapisanih u sv. Pismu. Poziv je to na vjernost u neprolaznu Božju ljubav, upućen  Izabranom narodu, preko proroka Izaije, u iznimno teškim vremenima za narod.

Bog nas u svojoj ljubavi poziva da mu pripadamo nepodijeljena srce, da imamo u njega povjerenje, da ne budemo zabrinuti za ono što će se dogoditi sutra. Svi mi smo pozvani svoje povjerenje staviti u Boga, znajući da on najbolje zna, što je za nas dobro, što nam je potrebno i korisno. Bog, u kojeg vjerujemo, je dobar otac, milosrdan, brižan, prisutan u životu svojih sinova i kćeri. Učitelj nam vrlo jasno naglašava potrebu posvemašnjeg pouzdanja i predanja Bogu. I u najtežim trenucima svog života ne trebamo biti zabrinuti, već trebamo imati potpuno pouzdanje i povjerenje u Boga i njegovu ljubav prema nama, jer je on taj koji zna što je najbolje za nas.

Isus nas, u odlomku iz Matejeva evanđelja, vrlo jasno poziva na promišljanje: Koga u svom životu slijedimo? Kome dajemo svoje povjerenje? Naše srce ne može biti podijeljeno. Ako je Bog u našem srcu, ako je on polazišna točka našeg života, ako svoj život gradimo u zajedništvu s Bogom, tad to nužno mora biti vidljivo u našem svakodnevnom hodu u vjeri. A ako nije, onda je to znak da svoj život ne gradimo s Bogom, već da je njegovo mjesto zauzeo netko drugi ili nešto drugo, pa bilo to i bogatstvo. U evanđeljima Isus često govori o bogatstvu i bogatašima, osuđujući njihovu navezanost na dobra kojima imaju. Nije problem u tome što je netko bogat. Problem nastaje kad se netko toliko naveže za ono što ima, da mu jedini cilj u životu postaje imati što više i više. Dobro bi bilo voditi računa, osobito u našoj sredini, da stjecanje dobara, da novac, nije i ne smije biti cilj života i svrha samom sebi, već nam treba biti sredstvo kojim ćemo pomoći sebi, ali i bratu u nevolji.

Učitelj nas vrlo jasno upozorava da svu svoju vjeru i pouzdanje trebamo staviti u ruke našeg nebeskog Oca, koji hrani ptice nebeske, brine se o poljskom cvijeću, te poznaje svaku našu potrebu. Od učenika, od svakog onog koji je kršten, traži se povjerenje u bezgraničnu Očevu ljubav. Uz Boga smo pozvani prianjati našim srcem i razumom, cijelim našim bićem, jer on je jedina sigurnost u ovom i budućem životu.

AB