Isus je zajedno sa svojim učenicima obilazio gradove i sela Galileje i Judeje, te navješćivao radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom. Na ovom njegovom hodu, kako nam je to opisano u evanđeljima, često puta ga je pratio silan svijet. Išli su naokolo slušajući Isusa i slaveći Boga. Na ulazu u gradić imenom Nain (Lk 7,11-17), ova radosna povorka susreće žalosnu pogrebnu povorku. Majci, udovici, umro je sin, te ga je, uz nju, prema grobnom mjestu, pratilo mnogo ljudi iz grada. Ova jadna žena je na svog sina jedinca usmjerila svu svoju ljubav, sve svoje nade, svu svoju sigurnost. U tadašnje vrijeme kad bi žena ostala udovica, ukoliko ne bi imala djecu da o njoj brinu, bila bi životno ugrožena. Možda se upravo zbog sve te tragičnosti i okupio toliki svijet koji je sudjelovao u sprovodnoj povorci ovog mladića. Kad je Gospodin ugleda sažali mu se nad njom i reče joj: Ne plači! (Lk 7,14). Iz ovog opisa je vidljivo kako Isus suosjeća s ovom ženom. Suosjećati znači doslovno osjećati – sa, preuzeti bol druge osobe, poistovjetiti se s njom, oćutjeti zajedno s njom njenu bol. Ne plači! – zasigurno je ova žena nebrojeno puta čula ove dvije riječi tijekom ovog tužnog dana. One na nju nisu ostavljale nikakav dojam sve do trenutka kad ih je izgovorio Isus, kad ih je izgovorio Gospodin koji daje život. Isus od majke udovice ne traži nikakav čin vjere, on jednostavno zaustavlja one koji su nosili mladićevo tijelo, a samom mladiću zapovijeda da ustane.

I u odlomku iz Prve knjige o Kraljevima (1Kr 17,17-24) nalazimo opis oživljavanja sina, majke udovice, kod koje se sklonio prorok Ilija za vrijeme velike suše. Opisani događaj vrlo je sličan onom iz Lukina evanđelja, međutim postoji bitna razlika. Ilija se moli Bogu da oživi dječaka: Gospodine Bože učini da se u ovo dijete vrati njegova duša (usp. 1Kr 17, 21). Za razliku od Ilije, Isus jednostavno kaže: Mladiću, kažem ti, ustani (usp. Lk 7,15). Prorok Ilija se moli Bogu da oživi mladića, a Isus, Sin Božji, sam oživljava mladića.

Suosjećanje prema majci udovici potaknulo je Isusa na djelovanje. Nasljedujući njegov primjer i mi smo pozvani na suosjećanje s ljudima oko nas, pozvani smo sudjelovati u njihovoj radosti i nadi, ali isto tako i u žalosti, boli i patnji. Isus ovu udovicu nije poznavao, niti mi ne bi trebali suosjećati samo sa onima koje poznajemo. Ako hoćemo uistinu nasljedovati Učitelja, trebamo suosjećati sa svima, a na poseban način sa onima s kojima nismo u dobrim odnosima. Upravo prema takvima bi trebali izražavati najviše suosjećanja i bratske ljubavi.

AB