Isus je narodu govorio mnoge prispodobe. Odnoseći se na konkretan život ljudi,  obilježene su svakodnevnicom, te na taj način ljudima lako razumljive, bliske i shvatljive. Nesvakidašnje Božje djelovanje, sakriveno je u svakidašnjim stvarima, ljudima i događajima koji nas okružuju.

Neki čovjek baca sjeme u zemlju i odlazi. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste, sam ne zna kako. Dobra je ovo lekcija svima onima koji u svojoj umišljenosti sebi pripisuju plod nade. Kratka prispodoba progovara nam o rastu i širenju kraljevstva Božjeg kao djela na koje utječu dva čimbenika: sijač, te snaga koja se krije u samom sjemenu. Prispodoba nas usmjerava prema samoj dinamici sijanja. Sjeme koje biva bačeno u zemlju, bez obzira dali poljoprivrednik spava ili bdije, klija i raste. Mehanizmi koji reguliraju rast sjemena su tajanstveni. Čovjek sije s povjerenjem da njegov trud i napor neće ostati bez ploda. Ono što, poljoprivrednika, podržava u njegovu svakodnevnom naporu, je nada u snagu sjemena i zemlje. Božja riječ u sebi nosi snagu koja je čini plodnom. Vjernik bi trebao znati da je sam Gospodin na djelu u našem životu i povijesti ljudi, pa tako i u povijesti Crkve.

Evanđelist Marko svoj izvještaj nastavlja prispodobom o zrnu gorušice, naglašavajući očiti nesrazmjer između veličine sjemena, najmanje od svega sjemenja, te iznenađujuće veličine ploda, postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske. Učitelj nas želi potaknuti da promišljamo o tome kako neko djelo započeto u poniznosti i jednostavnosti, može, s vremenom, postati veliko i velebno. I ovom prispodobom nam je naglašena potreba nade, ali i jasno upozorenje koje smo danas, živeći civilizaciju sve sad i odmah, živeći životom punim površnosti, zaboravili. Život Crkve, život vjernika, može iz dana u dan rasti i napredovati samo u poniznosti, tišini i upornom radu. Nažalost niti jedna od ovih vrlina danas nije odlika svakodnevnog života niti u društvenoj, niti u crkvenoj zajednici. Bilo bi dobro da učinimo napor u ponovnom otkrivanju vrijednosti poniznosti, tišine i upornosti. Istina je da kraljevstvo Božje, bdjeli mi ili spavali, zahvaljujući djelovanju Duha Svetog napreduje iz dana u dan. Ali to ne znači da i mi sami nismo pozvani angažirati se i uključiti u njegovo širenje. I te kako smo pozvani sakramentima krštenja i potvrde preuzeti svoj dio odgovornosti u izgrađivanju crkvene zajednice. Čuda su, i te kako moguća, samo ukoliko se malo potrudimo.

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Ovom jednostavnom frazom evanđelista nam naglašava sporost kojom se Isusova poruka prihvaća u narodu. Ova činjenica je često izvor nepotrebnih frustracija kod raznih članova crkvene zajednice, osobito njenog hjerarhijskog dijela, koji više puta kao da ne razumije pojmove jednostavnosti, strpljenja, poniznosti, te nadasve vremena u širenju i prihvaćanju Radosne vijesti.

Ponovno otkrijmo i njegujmo vrline čovjeka o kome Isus priča u ovim prispodobama. Potrebna nam je jednostavnost, strpljenje, poniznosti prema vremenu, jer sjetva se ne može ubrzati. Osobito ne trebamo nikad sumnjati u Božju prisutnost u svijetu i našim srcima. Radi i djeluj kao da sve ovisi o tebi, znajući da ipak sve ovisi o Bogu, napisao je sv. Ignacije svojim sljedbenicima, ne bi ni nama škodilo kad bi ovog bili malo više svjesni.

AB