Ugledavši umorno, izmučeno i klonulo mnoštvo koje ga je slijedilo, Isus se nad njima sažali. Nije se nad njima sažalio zbog toga što su dugo pješačili pa ih bole noge ili zbog toga što im je bilo vruće ili zbog toga što su možda bili gladni i žedni. Ne. Bog ne gleda kao što gleda čovjek. Čovjek gleda na vanjštinu, a Bog gleda što je u srcu (usp. 1 Sam 16,7). Isus se nad mnoštvom koje ga je slijedilo sažalio zbog toga jer je primijetio da je srce svega tog naroda umorno i klonulo, da se više ne zna radovati sadašnjosti, zaboravili su s nadom i optimizmom gledati u budućnost, dopustili su sebi da ih toliko obuzmu brige i problemi svakodnevnog života, da su se zaboravili radovati malim stvarima od kojih se život sastoji, zaboravili su se veseliti onom lijepom u životu. Isus je brzo sve to osjetio, te odlučuje intervenirati. Kako? Izabire dvanaestoricu apostola i šalje ih među narod kao tješitelje, kao navjestitelje Radosne vijesti. Tko su ova Dvanaestorica? Evanđelje nam donosi njihova imena, ali ne i neke precizne podatke o njima. Znamo da su već bili među učenicima, među onima koji su slijedili mladog Učitelja iz Nazareta, međutim sada dobivaju posebno poslanje. Isus ih izabire, poziva ih, kako bi im povjerio važnu zadaću: trebaju svima navijestiti da se približio dolazak kraljevstva nebeskog.

To je Radosna vijest koja daje umornima odmore, u vrućini lahore, nečiste umiva, suha srca zaljeva, vida rane ranjenim, mekša ćudi kamene, grije grudi ledene. Kako bi svi povjerovali u istinitost navještaja Apostola, Isus im daje vlast da mogu bolesne liječiti,  mrtve uskrisivati, gubave čistit, zloduhe izgoniti. Do sada je samo Učitelj govorio narodu, liječio bolesne, izgonio zloduhe, a sad daje poslanje Dvanaestorici da čine istu stvar, da djeluju u njegovo Ime. Daje im veliko i osjetljivo poslanje, te im jasno naglašava kako se i oni sami trebaju ponašati. Trebaju, što je moguće više, biti slobodni.

Odlomak iz današnjeg evanđelja (Mt 9,36 – 10,8) završava rečenicom o kojoj, bojim se, jako malo u svom životu razmišljamo: Besplatno primiste, besplatno dajte. Što je to što smo besplatno primili? Jednom riječju, sve. Ako malo promislimo uvidjet ćemo da je sve ono što jesmo, da je sve ono što imamo dar. Počevši od samog života, naših obitelji, prijatelja, svijeta i društva u kojem živimo, sve je dar i to besplatni dar. Koliko smo Bogu zahvalni za sve darove kojima nas neprestano obasipa, darove koje ničim nismo zaslužili? Kako se prema njima odnosimo? Dijelimo li ih dalje besplatno? O ovim i sličnim pitanjima bilo bi vrijedno, u svijetlu Božje riječi promisliti, te sukladno odgovorima mijenjati sebe i svoj život.

AB