Po sakramentu krštenja svi mi smo pozvani na nasljedovanje Isusa Krista. Odlomak iz evanđelja (Lk 9, 51-62) opisuje nam tri susreta različitih ljudi s Isusom za vrijeme njegovog puta u Jeruzalem. Možda se ovi susreti nisu dogodili svi u isto vrijeme, ali evanđelist Luka nam ih donosi zajedno jer progovaraju o istoj temi, progovaraju o uvjetima potrebnim za nasljedovanje Isusa.

Za tobom ću kao god ti pošao, oduševljeno netko dobacuje Isusu. Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio. Drugim riječima Isus mu jasno kaže: prije nego što odlučiš, dobro promisli o posljedicama. Za razliku od političara koji prije izbora obećavaju brda i doline, Isus ne želi nikoga prevariti. Nasljedovanje Krista treba biti slobodan odabir pojedinca, kojem u startu odmah treba biti jasno da taj odabir u sebi na uključuje ljudsku logiku slave i uspjeha, već božansku logiku sjemena koje umirući donosi obilan rod.

U drugom susretu Isus je taj koji poziva na nasljedovanje. Drugom nekom reče: Pođi za mnom. A on će mu: Dopusti da prije odem i pokopam oca. Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje. Kako to da je Isus, koji na drugim mjestima u evanđeljima prekorava svoje suvremenike zbog toga što su u praksi reducirali četvrtu Božju zapovijed (usp. Mk 7,10-13), sad odjednom toliko radikalan. On poznaje namisli srca te je primijetio određenu nesigurnost, određeno kolebanje kod mladića kojega poziva na nasljedovanje. Vidio je da ovaj okoliša, da se izmotava, te je zaključio da se njihovi putovi više neće susresti. Kad Bog poziva, sve ostalo treba ostaviti po strani.

Za tobom ću, ali dopusti da se oprostim sa svojim ukućanima; nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje. Iskreno nasljedovanje Isusa Krista, ono isto nasljedovanje na koje smo po sakramentu krštenja pozvani, u sebi ne uključuje žaljenje, predomišljanje ili kompromise. Ovaj tekst sv. Pisma, nas nanovo želi upozoriti da ne možemo Boga, prikladno pospremiti u neki kutak svog života, pretpostavljajući mu pritom sve: obitelj, posao, sport, razonodu, slobodno vrijeme… Ne smijemo padati stalno u istu zamku da ono što je žurno pretpostavljamo onome što je uistinu bitno. Samo je jedna stvar u životu onih koji sebe nazivaju kršćanima uistinu bitna, ako ju izgubimo izgubili smo sve.

AB