U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrene usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja je to učinila. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza se po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!« Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5,21-43)

Jedan otac, nadilazeći, iz ljubavi prema kćeri, svoj društveni položaj nadstojnika sinagoge, pada pred Isusa na koljena i usrdno ga moli da dođe u njegov dom i ozdravi mu kći koja je na umoru. Isus ulazi u njegov život i odlazi s njim.

Putem kojim su išli prema Jairovu domu, nailaze na jednu ženu. Za razliku od Jaira koji je bogat, te ne želi izgubiti ono što ima, ova žena je siromašna, isključena iz zajednice, odbačena na margine društva. Sav svoj imutak je potrošila na liječnike, nema djece, zbog svog zdravstvenog stanja je trajno religiozno nečista te je kao takva isključena, odbačena, iz religiozne i društvene zajednice. Međutim, uz sve što ju je zadesilo, ne gubi hrabrost, pokušava se boriti na sve moguće načine. Kad je čula za Isusa, u njoj se probudila nada. Usprkos svom stanju i društvenoj isključenosti morala je nekako do njega doći, morala se dotaknuti barem njegovih haljina. Probijajući se kroz mnoštvo to i čini. Isus ne može ne osjetiti onoga koji, u cijelom tom, uglavnom znatiželjnom mnoštvu, traži njega. Točno zna i osjeća tko je taj potreban njegova milosrđa i ljubavi. Evanđelist Marko nam govori o nekoj tajanstvenoj sili koja iz Isusa izlazi. Ta sila je ljubav. Žena u sebi osjeća snagu ljubavi koja je vraća njoj samoj. Vjera te tvoja spasila. Tvoje povjerenje, tvoja hrabrost, tvoje traženje Ljubavi. Pođi u miru, budi zdrava od svog zla. Ostani u mojoj ljubavi. Budi sad ti ona koja širi milosrđe i ljubav. (ab)