Isus, sedamdesetdvojicu učenika (Lk 10,1-12.17-20), šalje pred sobom kako bi svima koje na svom putu susreću,  svjedočili o njemu. Poslani su navijestiti radosnu vijest o kraljevstvu Božjem i to prije svega poniznim, skromnim i jednostavnim životom. Poslanje sedamdesetdvojice učenika, sakramentima krštenje i potvrde, svi mi smo baštinili, pitanje je koliko odgovorno se prema njemu odnosimo. Pozvani smo biti zainteresirani za drugog, uložiti potreban trud i napor u izgradnji zajednice Crkve, ne očekujući pritom pod svaku cijenu neki vidljiv i mjerljiv uspjeh našeg poslanja, jer moramo biti svjesni da eventualni rezultat ne pripada nama, već onom koji nas šalje, Učitelju i Gospodinu.

Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima. Kako bi se mogli radovati, potrebno je da u svom životu budemo ponizni, a biti istinski  ponizan, svi to iz vlastitog iskustva znamo, izrazito je teško. Često puta smo u napasti, upravo poput ove sedamdesetdvojice naših prijatelja, sebi i svojim sposobnostima pripisivati određene uspjehe i dobro ostvarene projekte u zajednici krštenika, dok za one manje uspješne uvijek tražimo krivca u nekom drugom. Često smo “opterećeni” analizama, rezultatima, zaboravljajući pritom da nismo gospodari, već sluge. I to ne bilo kakve sluge, već beskorisne sluge (usp. Lk 17,10). Ukoliko uistinu svojim životom želimo odgovoriti Učiteljevu pozivu i poslanju, moramo iz dana u dan napredovati u poniznosti. Jedno je nužno povezano s drugim i što prije to uvidimo, te na taj način počnemo živjeti, osjeti ćemo da nam vjera nije samo tradicija ili genetski kod s kojim se rađamo, već životna stvarnost koja nas u svemu određuje. Ideal našeg života u vjeri, je biti siromasi duhom. To ćemo postati tek onda kad Bog zauzme središnje mjesto u našem životu. Kad svi izbori i odluke koje u životu donosimo budu utemeljene na ljubavi prema Bogu i bližnjem.

Nekako nama, današnji kršćanima, nedostaje duha ove sedamdesetdvojice. Nedostaje nam duha koji nije navezan na kese, torbe ili sandale. Nedostaje nam duha koji je slobodan. Duha, koji djelić Boga koji posjeduje u sebi, donosi drugome. Nismo danas dovoljno ovog svjesni. Dojam je da smo Boga zatvorili u crkve i sakralne prostore. Pokušajmo u sebi oživjeti krsnu milost koju smo primili. Pokušajmo biti neumorni graditelji zajedništva u ljubavi, noseći Boga svima koje na svom životnom putu susrećemo.

AB