U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: “Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. (Mk 6,1-6)

Obilježavajući naš zapadni civilizacijski krug, poslovičnom je postala Isusova rečenica iz Markova evanđelja: „Nije prorok bez častio doli u svom zavičaju i među rodbinom svojom i u svom domu“.

Često puta onaj tko citira ovu poslovicu čini to kako bi opravdao samog sebe. Kao da kaže: „Vidite, nitko ne vrednuje ono što jesam, što govorim i radim. Osobito se tako, zbog toga što su zavidni i ljubomorni, ponašaju oni koji me poznaju. Zato idem drugdje činiti dobro. Idem tamo gdje će drugi više cijeniti mene i moj rad, gdje me nitko neće kritizirati“. Ovakav stav, ovakav način razmišljanja susrećemo kod mnogih ljudi, osobito onih uključenih u razne grupe, pa tako i u kršćanske, župne zajednice. Često puta se vlastita nesposobnost za suradnju s drugim, nesposobnost za zajednički rad, lakonski opravdava: „Nitko nije prorok u svom zavičaju“. Oni koji tako razmišljaju povlače se iz zajednice, odustajući od vlastitog angažmana i rada za opće dobro, te odlaze u neke grupice i kružoke koji će ih više cijeniti.

Ovakav način razmišljanja i ponašanja duboko je u suprotnosti sa svim što je Isus radio i naviještao, duboko je u suprotnosti s našim biti kršćanin.

Kad god smo u napasti ovako reagirati, suočeni s odbacivanjem, neprihvaćanjem, nedovoljnim vrednovanjem nas i našeg truda i angažmana, možda i s neopravdanom kritikom drugih, sjetimo se ovog odlomka iz Markova evanđelja. Isus, suočen s kritikom i otvorenim odbacivanjem od strane „svojih“, ne bježi, ne zatvara se s učenicima u neki privatni krug i grupu. On nastavlja svoje poslanje, nastavlja drugom činiti dobro, nastavlja naviještati Radosnu vijest, nastavlja širiti Božju milosrdnu ljubav prema svima. Nastavlja biti prorok, ispunjajući ono što Bog govori proroku Ezekielu šaljući ga k sinovima Izraelovim: „Poslušali oni ili ne poslušali, neka znaju da je prorok među njima“.

Bolno je očito koliko nam danas nedostaje proroka. Ne zluradih katastrofičara, takvih imamo na pretek. Nedostaje nam proroka koji bi svojim stavom i stilom bili blizu Isusu. Nedostaje nam proroka koji znaju stvari nazvati svojim imenom, koji znaju jasno prosuđivati i razlučivati, nezadovoljavajući se floskulama koje nam se svakodnevno serviraju. Nedostaje nam proroka koje, nikakvim prijetnjama, mobingom ili korupcijom, neće moći utišati moćnici bilo u društvenoj, bilo u crkvenoj zajednici. Nedostaje nam proroka koji će, makar bili marginalizirani, svjedočiti Božju milosrdnu ljubav prema čovjeku. Nedostaje nam beskompromisnih proroka koje nitko i ništa neće moći ušutkati, koji uspravno, ne povijajući se, stoje na vjetrometini našeg današnjeg društva i civilizacije, znajući pritom da je Bog u svakom trenutku s njima. (ab)