Isus nastavlja poučavati narod koji ga je slijedio u Kafarnaum, nakon što ga je nahranio sa pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Očito je da ih je zbunila njegova izjava u kojoj je sebe objavio kao kruh života koji silazi s neba. Znali su odakle je, poznavali su mu roditelje, te nikako nisu mogli prihvatit da je on onaj koji je sišao s neba.  Klasičan je ovo sukob koji se odvija u svima nama, sukob razuma i vjere. Ono što je u suprotnosti za svim što možemo “opipati”, što je suprotno iskustvu i lako provjerljivim činjenicama, nikako ili teško prihvaćamo. Zbog toga mrmljanje, zbog toga opiranje, zbog toga u konačnici, nakon ove duge Isusove pouke o kruhu života, o Euharistiji, koju nam Ivan donosi u šestom poglavlju svog evanđelja, odlazak od Isusa.

Tko vjeruje ima život vječni. Nakon svih rasprava, tumačenja, znakova i čudesa, sve stoji ili pada na vjeri. Uistinu jednostavno, a opet nama ljudima koji smo skoro uvijek u napasti “opipati”, da bi vjerovali, jako komplicirano. Pokušavajući im olakšati, Isus svojim suvremenicima navodi događaj iz sv. Pisma koji su dobro poznavali. Za vrijeme boravka u pustinji, nakon izlaska iz egipatskog ropstva, Bog je židove hranio kruhom s neba: manom. Međutim za razliku od tog kruha, koji daje samo tjelesni život, jer očevi koji su ga jeli su umrli, Isus je kruh vječnog života: Tko bude jeo od ovog kruha živjet će uvijeke.

Prorok Ilija, očevi u pustinji, onih pet tisuća muškaraca, kojima treba pribrojiti žene i djecu, svi su, u različitim prigodama, jeli kruh koji im je utažio tjelesnu glad. Pretpostavljam da nije lako biti gladan. Živimo u društvu u kojem su, više ili manje svi siti. Bogu hvala da je tako. Međutim u isto vrijeme živimo u društvu koje mori duhovna glad, a nju je možda teže utažiti nego tjelesnu. Razočaranja, nepovjerenje, gorčina, spoznaja vlastitih ograničenja, depresija, osjećaj da se ne mičemo s mjesta što god da uradili… Sva ova i slična stanja duha vrlo lako nas mogu dovesti do toga da poput proroka Ilije poželimo leći pod neko stablo i umrijeti, jer nam je svega dosta, jer ne vidimo izlaza iz svakodnevnih borbi u kojima se vrtimo kao u nekom začaranom krugu.

Ako kojim slučajem i razmišljamo poput proroka Ilije, ako smo razočarani kao što je on očito bio, Bog je onaj koji nas iz takvog stanja duha podiže, na isti način kao što je podigao i proroka Iliju. Bog je onaj koji od nas nikad ne odustaje, pa i onda kad mi odustanemo od samih sebe. Iskustvo je to proroka Ilije, ali i iskustvo tolikih pojedinaca kroz povijest. Kako bi nam olakšao naš hod bespućima povijesti i vremena, Bog nam u sakramentu sv. Euharistije daje samog sebe za hranu: Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta.

AB