Svi mi u svom životu, osobito u teškim trenucima koje proživljavamo (bolest, smrti drage osobe, rastava braka, gubitak posla…) imamo osjećaj straha. Često puta nas strah zna toliko obuzeti, zakočiti i blokirati da se nerijetko događa da zbog straha pojedinci ne izlaze iz kuće, ne želeći preuzeti rizik loše ili nikako rade svoj posao ili vrše svoje poslanje. Na ovo se brzo nadoveže najraširenija bolest današnjice depresija, zatim napadaji panike zbog pravih ili umišljenih strahova i problema. Ukratko osoba koja je obuzeta strahom postaje nesposobna za normalno funkcioniranje u društvu. Pozvani smo boriti se protiv ovakvih stanja i ne dopustiti strahu, često puta umišljenom, da nas blokira i čini nesposobnima za život. Nismo stvoreni kako bi živjeli u strahu, već kako bi živjeli u radosti, nadi, istinskoj sreći koja proizlazi iz hrabrosti, a hrabrost proizlazi iz vjere.

Upravo o vjeri, o hrabrosti koja iz vjere proizlazi, progovara nam odlomak iz današnjeg Evanđelja (Mt 14,22-33). Osobe koje uistinu vjeruju, uvijek su bile i jesu hrabre. One imaju unutarnju sigurnost da nikad nisu same, pa i u najtežim satima i danima svog života, pa i u najtežim životnim nedaćama i dramama. Osobe koje uistinu vjeruju sigurne su da je Gospodin uvijek s njima, pa i onda kad se čini da “tonu sve lađe”. Interesantan je dijalog koji Isus vodi s Petrom i ostalim učenicima: Utvara! Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! Dođi! Gospodine spasi me! Malovjerni, zašto si posumnjao? Uistinu ti si Sin Božji!  Ako malo analiziramo ove dijaloge onda vidimo povjerenje i sigurnost kod Isusa, nesigurnost i sumnju kod Petra, te prijelaz od iluzije do vjere kod učenika.

Središnja točka oko koje se odvija cijela radnja je Isus. Od utvare, kako ga učenici doživljavaju na početku oluje, pa do njihove ispovijedi vjere u Sina Božjeg, nakon što je smirio oluju. Ovaj kratki odlomak iz Matejevog evanđelja opisuje nam cjeloživotni hod u vjeri. Hod je to isprepleten pogreškama, strahovima, nesigurnostima… Hod koji nas, zahtijevajući vrijeme, dovodi do uvjerenja da bez Boga, da bez Krista, uistinu ne možemo ništa.

Hod u vjeri, od svih nas, zahtijeva brižljivo osluškivanje Duha Svetog. Prvo čitanje (1 Kr 19,9a.11-13a)  za primjer nam daje proroka Iliju, opisujući ga kao osobu koja pažljivo osluškuje Božji glas. To nije glas koji buči, krši, lomi ili pali, već je to glas koji duboko prodire u dušu, glas koji mijenja onoga tko mu to dopusti. Dopustimo Bogu da nam progovori. Pokušajmo oslušnuti njegov glas koji nam progovara u dubini našeg bića moleći ga: Gospodine osnaži našu vjeru. Učini da te prepoznamo u svim događajima u našem životu, kako bi se, hodeći s Kristom, spokojni, bez straha, mogli suočiti sa svim iskušenjima koja život pred nas stavlja.

AB