Prošle nedjelje slušali smo kako nas Isus poučava o ispravnom načinu korištenja materijalnih dobara (Lk 12,13-21), nastavljajući svoju pouku, Učitelj nam želi ukazati koji je ispravan način korištenja vremena: Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca (Lk 12, 35-36). Nalazimo se pred cijelim nizom usporedbi i slika kojima nas Isus opominje da budemo budni u iščekivanju njegova dolaska. Biti opasanih bokova je izraz koji se upotrebljava za onoga koji se sprema na put. Tako su npr. Židovi bili opasanih bokova one noći kad ih je Gospodin izveo iz zemlje egipatske (usp. Izl 12,11). Upaljena svjetiljka ukazuje na onoga koji noć provodi bdijući u iščekivanju nekoga. Isus je ovu sliku razradio u prispodobi o deset djevica koje su sa upaljenim svjetiljkama iščekivale zaručnika (usp. Mt 25, 1-13). Razmišljajući o ovim recima Sv. Pisma, vrlo lako se može upasti u napast te pomisliti kako se ove slike odnose na posljednji Kristov dolazak na kraju vremena ili ako ne baš na posljednji onda svakako na onaj u trenutku naše smrti.

Dosta komotno bi bilo razmišljati na ovakav način. U ovom kontekstu bilo bi mudro prisjetiti se riječi zapisanih u Knjizi Otkrivenja, za koje ne možemo ne primijetiti kako nisu zapisane u budućem već u sadašnjem vremenu: Na vratima stojim i kucam, poslušali tko glas moj i otvori mi vrata unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otk 3,20). Krist je SAD na vratima! Ova misao iz Knjige Otkrivenja poslužila je engleskom slikaru iz 19. st. Holmanu Huntu da naslika sliku Krist svijetlo svijeta. Na ovoj slici vidimo Isusa kako kuca na vrata koja su zarasla u travu i korov, što znači da dugo nisu otvarana. Ako pažljivije promotrimo sliku možemo primijetiti da postoji ključanica, ali ne i kvaka sa vanjske strane. Kad je to primijetio jedan suvremenik pitao je Hunta kako to da je naslikao sve detalje, a zaboravio nešto tako banalno kao što je kvaka na vratima. Hunt mu je odgovorio da su to vrata koja imaju samo jednu kvaku i to s unutarnje strane. Želio je reći da mi trebamo biti ti koji će otvoriti vrata Kristu koji kuca. Isus poštuje našu slobodu, kuca na vrata našeg srca, te strpljivo čeka ispred njih. Ne ulazi na silu. Ući će tek kad mu svoja vrata otvorimo.

Još u ušima Crkve odzvanja poziv sv. pape Ivana Pavla II kojeg je uputio u nedjelju 22. listopada 1978. u svojoj nastupnoj propovijedi: Ne bojte se, otvorite vrata Kristu. Jesmo li ih uistinu otvorili? Jesmo li pustili Krista u svoje živote ili još uvijek “čučimo” iza dobro zatvorenih vrata? Nakon što pustimo Krista u svoje živote, tek tada ćemo moći napraviti ono na što nas neumorno potiče papa Franjo a to je izići, biti Crkva u izlasku, biti zajednica onih koji će radost osobnog susreta s Kristom moći prenositi drugima.

AB