Šaljući ih pred sobom, poput glasnika, Isus, učenicima daje “svoje” ovlasti: propovijedati obraćenje, istjerivati zloduhe, liječiti bolesne (usp. Mk 6,7). Ovaj Učiteljev poziv i poslanje nije nešto trenutno i prolazno. To je cjeloživotni  poziv kako dvanaestorice, tako i svih nas koji smo učenicima postali primajući sakrament svetog krštenja. Poziv je to i poslanje kojim svjedočimo našu životnu bliskost s Učiteljem. Poziv kojim svjedočimo svoj vjeru.

Potpuno promašeno bi bilo misliti da je ovaj Isusov poziv upućen samo biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama.

U prvom čitanju iz knjige proroka Amosa, možemo čitati o sukobu između Amosa i Amasije, koji je bio službeni svećenik. Amos nije ni svećenik niti proročki sin, svjedočeći da je sin stočara i uzgajatelja divljih smokava, ali ga Gospodin uzima od stada i šalje prorokovati narodu (usp. Am 7,12-15). Na potpuno isti način Gospodin uzima i šalje svakog od nas koji smo primili sakrament krštenja. Cilj ovog Učiteljeva poziva je u biti jednostavan, iako se to, sudeći po našem svakodnevnom življenju vjere, baš i ne čini tako. Kršćanin ima trajan poziv i poslanje, koji proizlaze iz sakramenata kršćanske inicijacije, svima koje na svom životnom putu susreće, navijesti Krista Gospodina. Mi smo ti koji kod drugog, u prvom redu svojim životom, trebamo pobuditi želju i potrebu za Bogom. Kršćanstvo nije zbirka dogmi i propisa. Ništa o svom biti kršćanin nismo shvatili ukoliko na taj način doživljavamo svoju vjeru. Kršćanstvo je nov način života, koji proizlazi iz osobnog susreta, iz osobnog odnosa, s Isusom Kristom, susreta o kojem smo pozvani drugima svjedočiti.

Za drugima svjedočiti o Kristu, ništa nam nije potrebno osim dobre volje koja je potaknuta ljubavlju prema Bogu i bližnjem. Nije nam potreban ni kruh, ni novac, ni dvije haljine, kako nam svjedoči evanđelist Marko (6,8). Drugim riječima ne trebamo biti navezani na materijalno. Jedino na što trebamo biti navezani, po čemu svoj život trebamo usklađivati, svoje djelovanje i savjest ispitivati je Božja riječ. Trebamo pustiti Boga u svoje živote, dopustiti mu da nas mijenja, kako bi onda i mi mogli vršiti svoje poslanje mijenjajući druge, mijenjajući svijet i društvo u kojem živimo. Međutim, to će biti moguće tek onda kad uistinu postanemo svjesni koja je uloga Boga u našem životu. Sve dok smo zaokupljeni s tisuću drugih stvari, sve dok imamo stotine drugih prioriteta, sve dok je Bog zadnja “rupa na svirali” u našem životu, jako malo i ništa nismo shvatili od svoje vjere.

Vrijeme je da uistinu postanemo odgovorniji prema svom vlastitom krsnom pozivu i poslanju, navješćujući svima Krista Gospodina, živeći neumorno iz dana u dan Radosnu vijest, kako bi mogli biti graditelji novih i boljih zajednica, novog i boljeg društva, temeljenog na istinskom zajedništvu u ljubavi.

AB