U središtu biblijskih čitanja Petnaeste nedjelje, liturgijskog vremena kroz godinu, nalazi se tema djelotvornosti Božje riječi u životima onih koji vjeruju u Boga, koji vjeruju Bogu.

Tekst iz Knjige proroka Izaije uspoređuje Božju riječ sa kišom i snijegom koji s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni. Kao što kiša i snijeg padaju na zemlju i ponovno se “vraćaju”, tako je i s Božjom riječju, primjećuje prorok Izaija. Dolazi od Boga kao božanska objava, te se vraća k njemu kao molitva, hvala i slava, koje izlaze iz ljudskog srca. Bog svojom riječju želi dati smisao našim mislima, željama, djelovanjima, nadanjima. Bez kiše njegove Riječi, sva naša nastojanja bi bila suha i neplodna. Samo kad prihvatimo Božju riječ, samo kad dopustimo Bogu da nas vodi možemo biti uistinu plodni, donoseći obilje dobrih plodova.

Odlomak iz Matejeva evanđelja potiče nas na promišljanje o dobro nam poznatom tekstu prispodobe o Sijaču koji sije sjeme na različite vrste tla. Ova prispodoba je na određeni način i “autobiografska” jer ju Isus priča, očito polazeći od vlastitog iskustva i reakcije koju su, različite skupine njegovih suvremenika, imali prema navještaju Radosne vijesti. Isus ovu prispodobu prvo priča, a zatim ju svojim učenicima i tumači. On se poistovjećuje sa sijačem koji na sve strane sije dobro sjeme Božje riječi, te primjećuje kako sjeme kod različitih slušatelja donosi i različite plodove.

Sin, poslan od Oca, je istinski Sijač, sijač ljubavi, milosrđa i spasenja. Sijač je velikodušan, ne štedi na sjemenu jer ga ima više nego dovoljno. Međutim teren na koji pada sjeme je jako raznolik. Mi ljudi smo jako različiti. Počevši od onih koji su apriori zatvoreni za Boga, njegovu Riječ i njeno djelovanje u svom životu, pa sve do onih koji su i te kako otvoreni i spremni na suradnju s Bogom. Utješno je da urod na dobroj zemlji nadoknađuje onaj posijan uz put, na kamenitom tlu ili u trnju.

Prispodoba je ovo o veličini i bogatstvu Božjeg kraljevstva. Prispodoba koja ulijeva nadu svima nama koji smo srca spora da vjerujemo sve što su proroci navijestili (usp. Lk 24, 25).

AB