Nakon što ih je poslao da idu dva po dva, naviještati Radosnu vijest, izgoniti zloduhe, ozdravljati nemoćne (usp. Mk 6,7-13), učenici se, puni dojmova, vraćaju Učitelju, kako bi ga izvijestili o svemu što su radili, dijeleći s njim iskustvo prvog poslanja, prve obavljene zadaće (usp. Mk 6,30-34).

Nije nam teško zamisliti njihovu sreću, ali i umor. Učenici su puni dojmova vlastitog uspjeha i neuspjeha. Sigurno da nisu iskusili samo snagu i ljepotu Božje riječi, već i svu težinu odbijanja Boga od strane čovjeka. Sve što su iskusili obavljajući svoje prvo poslanje, Isus je mogao iščitati na njihovim licima. Zbog toga im i upućuje riječi: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Isusu je više stalo do osobe, do tjelesnog i duševnog stanja pojedinca, nego do dijela. Za njega je puno važnije biti nego djelovati. Iskustvo misijskog poslanja je prošlo, te se sad naglasak pomiče na odmor i zajedništvo.

Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo, poziv je upućen i svima nama. Učitelj nas poziva da pronađemo više vremena za odmor, za djecu, obitelj, prijatelje, za same sebe, za naš osobni odnos s Bogom. Često puta nam u životu ne uspijeva uspostaviti ravnotežu između biti i djelovati. Ne uspijeva nam postaviti ispravnu ljestvicu vrednota, razlučiti između onog što je manje ili više važno. Dajemo pretjeranu pažnju i pozornost našem  radu  i djelovanju, bojaznima i strahovima, te nam je jako teško pronaći malo mira i tišine u sebi i oko sebe.

Upravo mir i tišina su preduvjeti koji su potrebni kako bi se mogli susresti s Bogom, kako bi mogli čuti njegov glas, prenoseći njegov nauk u svoj svakodnevni život, postižući na taj način sklad između vjere i svakodnevnice koju živimo. Uvijek se trebamo iznova podsjećati da život kršćanina, sa svim onim što on u sebi sadrži, ne može biti odvojen od molitve, od susreta s Bogom u tišini našeg bića. Dobro je imati trenutke u danu u kojima ćemo se odvojiti od neprestane buke koja nas okružuje, te negdje unutar sebe, živeći trenutke tišine, susresti se s Bogom.

Samo u tišini, moguć je susret s Bogom. Dok se buka ljudi i stvari stišava, otvara nam se prostor tišine, kojeg se ne trebamo bojati, već u kojem možemo iznova poslušati Božji glas. Upravo ti trenuci tišine neizmjerno su dragocjeni za naš duhovni život. Trenuci tišine nisu pasivni, oni su kako kaže papa Benedikt XVI aktivan odnos koji omogućava Bogu da nam progovori, te nastavlja: Potrebni smo tišine koja postaje molitva, po kojoj ulazimo u Božju tišinu, dolazeći na mjesto rođenja Riječi.

Premda živimo u društvu i civilizaciji koji se nekako boje šutnje i tišine, pozvani smo u sebi i oko sebe pronalaziti upravo takve trenutke kako bi mogli uistinu susresti Boga. Trenutke tišine pozvani smo osobito ispravno doživjeti u euharistijskom slavlju i to nakon slušanja i tumačenja Božje riječi, te na poseban način nakon svete pričesti. Liturgija Crkve, kroz te trenutke mira i tišine, omogućava nam da se susretnemo s Gospodinom i Učiteljem. Prava je šteta što ovih trenutaka u liturgijskom slavlju, nismo još uvijek dovoljno svjesni. Počevši od onih, koji predvode euharistijska slavlja, pa do svih koji u njima sudjeluju. Ostaje za nadati se da ćemo svi zajedno, u vremenu koje je pred nama, otkrivati snagu tišine, osobito u nedjeljnom euharistijskom slavlju.

AB