Događaj kojem su prisustvovali, svjedočeći kako je Isus s pet kruhova i dvije ribice nahranio mnoštvo ljudi (usp. Iv 6,1-15), narod je očito dosta zbunio, budući da nisu odmah primijetili da je Učitelj, u pratnji dvanaestorice, otišao s tog mjesta. Odlaze tražiti ga u Kafarnaum (usp. Iv 6,24-35), a kad ga pronalaze pitaju: Učitelju kad si ovamo došao?  Umjesto da im odgovori na pitanje, Isus ih odmah suočava s razlogom zbog kojeg ga traže: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.  Učitelj, ovim interventom, pokušava ispraviti motive zbog kojih ga narod traži, tumačeći im kako se ne trebaju zaustaviti samo na materijalnom, na kruhu koji utažuje tjelesnu glad, već trebaju težiti za “višim darima”. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac, Bog, opečati. Pogled naroda je ograničen. Nisu shvatili ni razumjeli Isusa. Tražili su ga kako bi od njega učinili kralja. Tražili su ga jer su shvatili da su naišli na Mesiju koji ispunja njihova očekivanja. Međutim Isus nije takav kralj, nije takav mesija kojeg su oni očekivali i zamišljali. Narod jednostavno Isusa nije shvatio ni razumio.

Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Propitkuje nadalje narod. Ja sam kruh života, ja dajem život. Kruh koji svaki dan jedete ne može vas nasititi jer je čovjek više od materijalnog. Čovjek žeđa za duhovnim, žeđa za Bogom. Tu glad i žeđ za Bogom ja utažujem, vrlo strpljivo ih Učitelj poučava, tražeći od njih samo vjeru. Kao što je u ona vremena dao manu očevima u pustinji tako i danas Bog daje. Bog ne traži, on daje. Bogu ne treba ništa, a daje sve. Bog ne daje materijalne stvari, On nam daje čitavog sebe, a dajući nam sebe, daje nam sve. Dar Božje ljubavi, koji smo baštinili sakramentom krštenja, pozvani smo dalje širiti. Upravo to znači biti kršćanin. Biti onaj tko drugom donosi Boga, onaj koji sebe drugom daje kao dar. Kad bi se barem malo potrudili svojim životom odgovoriti na ovaj dar Božje ljubavi, ubrzo bi primijetili kako bi mi sami kao ljudi i kao kršćani postali puno bolji i kvalitetniji, a onda bi po nama puno bolje i kvalitetnije postale sve naše zajednice počevši od onih obiteljskih. Vjerujmo, kako nikad ne bi ogladnjeli ni ožednjeli!

AB