Odlomak iz evanđelja (Lk 12,49-53) predstavlja nam odlučnog Isusa, koji od nas želi da jasno zauzmemo stav. Pozvani smo izabrati: za ili protiv Isusa. Mnogi kroz život žele proći neokrznuto, ne zauzimajući jasan stav, pokušavajući imati i “ovce i novce”. Isus nije takav, pa takvi ne bi trebali biti ni njegovi učenici.

Oganj dođoh baciti na zemlju (Lk 12,49). Začudo, ove riječi izgovara ista ona osoba čije rođenje je popraćeno usklikom: Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim (Lk 2,14). O podjelama progovara isti Isus, koji na drugom mjestu izgovara riječi: Blago mirotvorcima (Mt 5,9). Možda se pitamo kako je moguće da je Isus ovako kontradiktoran. Objašnjenje je vrlo jednostavno. Potrebno je samo ispravno uvidjeti koji mir i jedinstvo Isus donosi, a koji oduzima. Došao je donijeti mir dobra, mir koji vodi u vječni život, a došao je dokinuti onaj lažni mir kojim pokušavamo, živeći mlakim životima, bez jasnog zauzimanja stava, umiriti svoje savjesti. Pod pojmom oganja (vatre) podrazumijevamo puno toga na pojmovnoj i simboličkoj razini: svjetlo, toplina, pročišćenje, životna energija, želja za životom itd. Kroz sliku ognja Isus nam želi progovoriti o strasti. Suprotnost strasti je površnost, bezosjećajnost, ne uživljavanje u ništa, ne zauzimanje stava o ničem. U knjizi Otkrivenja čitamo: Jer si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta (Otk 3,16). Opisujući osobu bez strasti često znamo reći: Nije za ništa!

Gdje je strast kod onih koji svaku nedjelju idu na misu, a onda kad se vrate kući kažu: Evo i ovo smo obavili. Oni nažalost nisu upoznali Isusa. Stvorili su sebi svoju sliku o Isusu, “pripitomili” su Isusa onako kako njima odgovara, na način da im ne zadaje previše neugodnosti, da ih ne dovodi u pitanje, ali Isus nije takav.  Isus se ne da uokviriti u one okvire koje smo mi za njega izgradili.

Gdje je strast kod onih roditelja koji svojoj djeci stalno govore o tome kako je važno naći dobar posao, jer kad imaš novaca onda možeš sve. Kakvu djecu će odgojiti? Što od njih možemo očekivati? Radnika, poduzetnika, liječnika, suca, političara, uspješnog muškarca ili ženu, ali to je sve. Što je s onom vatrom koja bukti u svakom od njih? Trebali bi zatražiti oprost od naše djece i mladih, jer smo mi stariji odgovorni ako se ta vatra u njima ugasila, a sve zbog toga što ih učimo da se trebaju prilagođavati, umjesto da ih učimo da trebaju zauzeti stav, pa makar i plivajući protiv struje. Učimo ih da je bolje prilagođavati se mišljenju većine nego imati svoj stav, da je bolje biti u grupi nego sam. Učimo ih da se ne isplati sanjati, već da se puno bolje zadovoljiti onim što se ima, kako se ne bi kasnije razočarali. Učimo ih da svijet i društvo tako funkcionira, te da se tu i tako ne da ništa bitno promijeniti.  Nažalost čini se da kompletan odgojni sustav funkcionira na ovakav način. I što onda kad ugasimo tu vatru, tu strast u njima? Što onda kad ih “pripitomimo”, kad ih prilagodimo društvu i sistemu? Biti će poslušni i vrijedni misleći da sami voze auto svog života, a ubiti će biti u vagonu vlaka kojim upravlja netko drugi.

Za ovakav društveni sustav “prilagodljivosti bez strasti”, u dobroj mjeri je zaslužno i pogrešno tumačenje osobe Isusa Krista. Tijekom stoljeća se iskristalizirao stav da nasljedovati Gospodina znači biti krotak, blag, umiljat itd. Idealom i oličenjem svetosti se smatralo onoga koji je bez riječi trpio sve uvrede i poniženja. Dovoljan je međutim i letimičan pogled na tekstove evanđelja pa da vidimo da Isus uopće nije bio takav. On nije provodio miran život u zavjetrini, bez puno talasanja. Od početka do kraja njegov život je obilježen sukobom, borbom i podjelama. Još i prije nego što se Isus rodio, Josip je već bio u konfliktu sa samim sobom ne znajući što napraviti s Marijom (Mt 1,19). Sveta obitelj je morala bježati u Egipat jer se našla u sukobu sa svojim sunarodnjacima (Mt 2,13). Već od početka Isus je u sukobu sa svojom obitelji. Jednog dana u Jeruzalemu je jasno poručio svojim roditeljima: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? (Lk 2,49). Čak i Isusova rodbina dolazi da ga obuzda jer su svi govorili da je izvan sebe, da je “prolupao” (Mk 3,21). Gdje god je išao, kud god je prolazio netko ga je pokušavao ubiti, oklevetati, ili barem dovesti u pitanje sve što je govorio i radio.

Evanđelje, a samim tim i kršćanstvo, nisu utočište za nekog tko se boji boriti, tko se boji zauzeti stav, tko se boji samoga sebe dovesti u pitanje. Sigurno da to nije ni jednostavno ni lako. Tko uopće tvrdi da je jednostavno i lako biti kršćanin?

AB