U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!” “Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” (Lk 12, 49-53)

Oko osobe Isusa Krista, već više od dvije tisuće godina, ne postoji suglasnost, već upravo podjela. Isusa i njegov nauk, iz različitih razloga, ne prihvaćaju svi. Ukoliko smo svjesni ovih činjenica, onda nam uopće ne bi trebalo biti teško shvatljivo kako zbog Učitelja i Gospodina, u obitelji, lako može doći do nemira i podjela.

U istoj obitelji, pojedini članovi, mogu čvrsto vjerovati u Krista, truditi se iz dana u dan živjeti svoj krsni poziv i poslanje, dok drugi članovi iste obitelji, za Isusa ne žele niti čuti. Uopće nam nije teško zamislivo kako jedna osoba moli Boga, utječe se zagovoru Blažene Djevice Marije i svetaca, dok ih druga osoba, unutar iste obitelji, psuje. Ili dok jedan član obitelji, revno ide u crkvu, uistinu se trudeći na svom hodu u vjeri, drugi mu se u isto vrijeme rugaju govoreći: Što uopće ideš tamo, zar ne vidiš kakvi se ljudi tamo okupljaju, što će nama ti biskupi i svećenici govorit, zar ne vidiš kakvi su?  Nije li nam svima, manje-više ovo poznato? A ako je tako u obiteljima, što onda govoriti o širem društvenom okruženju. O raznim torturama kojima su u određenim poduzećima izloženi oni koji žele živjeti svoju vjeru. O maltretiranju djece u školama, u prvom redu od strane vršnjaka, zbog toga što nedjeljom idu na misu ili redovito sudjeluju u životu župne zajednice. A svi ti koji im se izruguju, bez problema će doći na priprave za primanje sakramenata ispovijedi, pričesti i krizme. Pitam se samo čemu?

Sama činjenica, vjerovati odnosno ne vjerovati u Krista i Kristu, donosi sa sobom podjele u naše živote. O tome nam Učitelj u ovom odlomku iz evanđelja jasno, bez imalo uvijanja, progovara. To dakao ne znači da je onaj tko vjeruje, tko ide u crkvu na misu, tko redovito sudjeluje u životu župne zajednice, bolja osoba od onog tko ne vjeruje ili onog tko je u svojim stavovima agresivan prema zajednici krštenika. Isus to ne govori. On nam samo želi naglasiti da opredjeljenje za njega, može dovesti, te često puta i dovodi, do podjela naspram onih koji su protiv Isusa i njegova nauka. Učitelj nas želi vrlo jasno upozoriti da ovoga moramo biti svjesni u onom trenutku kad se za njega opredjeljujemo.

Upravo ovaj odlomak iz Lukina evanđelja nam vrlo snažno poručuje da kršćanska vjera, nije niti može biti jedna tradicija uljuljkana u neku prividu životnu sigurnost. Učenici smo samo onda kad svoje opredjeljenje za Krista, svakodnevno živimo i svjedočimo, ne obazirući se previše jeli to zgodno ili nezgodno. Nekako me strah da je sve manje svjedoka, a sve više konformista u današnjoj zajednici krštenika. Dojam je da se oganj koji je Učitelj zapalio pretvorio u malene komadiće žeravice koji prijete da se ugase. Molimo Duha Svetoga da ponovno rasplamsa oganj svoje ljubavi u našim srcima. (ab)