U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: “Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?” A on im reče: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.” “Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ‘Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!'” “Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.” (Lk 13, 22-30)

Nije toliko važno koliko je onih koji se spašavaju, jer Bog je prilično jasan: ponuda spasenja nalazi se pred svima, spasenje je svima omogućeno. Stoga broj nije bitan, ono što je bitno je ispunjenje očekivanja koja Bog ima od nas. Bog je milosrdan, ali je u isto vrijeme i pravedan, te od nas očekuje da na njegovu ponudu spasenja odgovorimo zauzetim življenjem svog osobnog krsnog poziva i poslanja.

Spasenje možemo, kako uostalom i sam Isus to vrlo jasno naglašava, postići jedino ako se trudimo proći kroz uska vrata, svakodnevno ulažući vrlo konkretan napor oko vjere, nade, te osobito ljubavi. Ne spasava se onaj koji troši život u utrci za blesavim i ispraznim ciljevima, već onaj koji pokušava živjeti darujući sebe, svoje vrijeme i sposobnosti drugome, prihvaćajući sve, svjedočeći svima Boga koji je ljubav.

Ne gubeći vrijeme, podliježući sebičnosti i vlastitom komodu, potrebno je živjeti kao da će se sutra pred nama otvoriti ovaj uski prolaz koji vodi u život. Njime će proći samo onaj tko svoj život bude izgrađivao na ljubavi prema Bogu i bližnjem, onaj tko u svjetlu ove ljubavi bude donosio svakodnevne izbore i odluke.

Kako ne bi promašili ova uska vrata, biti će potrebno osloboditi se i određene religiozne oholosti, koja je ponekad vidljiva kod pojedinih pripadnika zajednice krštenika. Bojim se da nije ispravan put hvaliti se, pred sobom i drugima, djelima koje činimo, pokušavajući pritom, polazeći od svoje samoproglašene pravednosti, same sebe, drugima, postavljati kao uzor vjerničkog života. Ukoliko na ovaj način, živimo svoje opredjeljenje za Krista, nadajući se da ćemo tako “zaraditi” raj, promašili smo bit. Učiteljev poučak je vrlo jasan: samo ako budemo puno ljubili, puno će nam se i oprostiti, onomu tko malo ljubi, malo se i oprašta (usp. Lk 7,47). Ovo je jedini ključ koji otključava ova malena i uska vrata. Bilo bi stoga, uistinu mudro, ako to već nismo, već od danas, svoj krsni poziv i poslanje, započeti živjeti vjerom ljubavlju djelotvornom  (usp. Gal 5,6).

ab