Svi mi smo sebi barem jednom postavili pitanje: Postoji li nešto više od ovoga života, a ako postoji hoću li i ja biti tamo? Neki čovjek isto to pitanje je postavio Isusu: Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? (Lk 13,23). Kao što vidimo pitanje se vrti oko broja onih koji se spasavaju, ima li ih puno ili malo. Odgovarajući mu Isus naglasak (a samim tim i važnost) premješta sa broja onih koji se spasavaju na način kako se spasava: Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći (Lk 13,24). Netko bi mogao pomisliti kako Isus na ovakav način pokušava izbjeći jasan odgovor na jasno pitanje. Tko bi tako razmišljao bio bi u krivu jer bi zaboravio da je Isus i Učitelj. Učitelj koji, u ovom konkretnom slučaju, želi poučiti svoje učenike kako je nužno nadići ljudsku znatiželju. Ne treba se baviti šupljim pričama koje obično zaokupljaju pažnju masa. Trebamo se baviti  pravim, istinskim životnim problemima.

Kad gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrta: Gospodine otvori nam! on će vam odgovoriti: Ne znam vas odakle ste! (Lk 13,25). Oni koji ostaju pred zaključanim vratima hvale se nebitnim, šupljim stvarima: S tobom smo jeli i pili, po našim si trgovima naučavao (Lk 13,26). Istina, slušali jesu, a jesu li čuli navještaj Radosne vijesti. Mnogi Isusovi suvremenici s njim su sjedili za stolom, slušali su ga, pa čak i bili oduševljeni njegovim naukom i čudima, ali tu sve prestaje. Na svakodnevne živote velike većine njih Isusove riječi nisu imale većeg utjecaja. Kod velike većine nije se dogodilo obraćenje. Jesmo li mi uistinu toliko različiti od Isusovih suvremenike, kako sebi u svojoj oholosti, volimo tepati? Pogledajmo: Idemo nedjeljom i blagdanima (pojedinci i svaki dan) na svete mise, slušamo Božju riječ, pristupamo sakramentima, nazivamo se kršćanima itd. Događa li se promjena u našem svakodnevnom životu, događa li se obraćenje? Vidi li se u našem životu da smo uistinu oni koji Kristu pripadaju?

Oni koji kucaju na zatvorena vrata, vršili su djela za Boga, ali ne i djela za bližnje. Bog nas prepoznaje ne zbog toga što radimo nešto za njega, već što poput njega radimo nešto za drugog, za brata čovjeka. Vjera i život ne mogu se odvijati na dva kolosijeka koji se povremeno, onda kad nama paše i odgovara, križaju. Za kršćanina vjera je život i to bi trebalo biti vidljivo u svim našim mislima, riječima i djelima.

AB