Jedne subote dođe Isus u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: “Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” A i onome koji ga pozva, kaza: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.” (Lk 14, 1.7-14)

Isus često gledajući ponašanje ljudi pred sobom, koristi priliku kako bi ih poučio, kako bi im primjerom pokazao da se može i drugačije, nego što su navikli, da princip “vazda je tako bilo”, malo vrijedi suočen s Učiteljevim naukom.

Zatekavši se u kući nekog farizejskog prvaka na objedu, Isus se “uživo” suočava s jednom od naših najvećih mana. Borbom za prestiž, za položaj, za prvo mjesto. Borba je ovo koja u mnogome obilježava našu svakodnevnicu od obitelji, preko raznih društvenih i crkvenih zajednica. Svi bi htjeli biti bliže, biti vidljiviji, kako bi se i nas čulo, kako bi se i nas uvažilo. Nasuprot ovakvom našem prevladavajućem načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja, Isus od nas traži nešto posve drugo: Idi i sjedni na posljednje mjesto. Pozvani smo “sjesti” na posljednje mjesto, ne iz skromnosti i poniznosti, koje često mogu biti i jesu glumljene, već iz ljubavi: Sjesti ću poslije tebe kako bi TI mogao biti uslužen prije i bolje. Zauzeti posljednje mjesto nije znak podcjenjivanja ili poniženja, već je znak kreativne ljubavi koja na nov način želi vrednovati naše međuljudske odnose. Uostalom posljednje mjesto, je mjesto na kojem se nalazi Bog, strpljivo čekajući da shvatimo što to znači ljubiti, strpljivo čekajući da mu se pridružimo.

Odlomak iz evanđelja donosi nam još jednu pouku, koja je i te kako bitna za naš hod u vjeri: Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Isus od nas želi da se ponašamo drugačije, da donesemo novost evanđelja u naše međuljudske odnose. Želi da iziđemo iz kruga u koji smo zatvorili same sebe, zavaravajući se, stvarajući neku lažnu ravnotežu između davati i primati. Svi smo poput Učitelja, snagom sakramenta krštenja, pozvani i poslani, ljubiti prvi, izlaziti u susret drugom, ne očekujući pritom ništa zauzvrat: Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Ljubiti drugog onakvim kakav je, prihvaćati sve bez predrasuda i diskriminacije bilo koje vrste, jedni je put izgradnje zajednice krštenika po Učiteljevu modelu. Istinsko blaženstvo, istinsku sreću i radost, pronalazimo u davanju sebe drugom, bez ikakvih interesa i računica. Kad ovo shvatimo, kad ovako svoje opredjeljenje za Krista počnemo i živjeti, tek tad ćemo postati radosni svjedoci kršćanske nade u obitelji, crkvenoj i društvenoj zajednici. Bog daruje radost onom tko ljubi, onom tko prihvaća, onom tko daje bez ikakve zadrške i računice. Nemojmo sebi uskratiti radost darivanja u ljubavi.

ab