Središnja tema biblijskih čitanja današnje nedjelje je bratska ljubav. Sv. Pavao u drugom čitanju jasno kaže: Nikomu ništa ne dugujete, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugog ljubi ispunio je Zakon (Rim 13,8). Pavao ponavlja upravo ono što je još Isus rekao, a to je da je cijeli Zakon, sve zapovijedi, sažet u ovoj riječi: Ljubi svog bližnjeg kao sebe samog (13,9). Iz ovog jasno proizlazi da svaki prekršaj Dekaloga, trebamo promatrati kao pomanjkanje ljubavi bilo prema Bogu bilo prema bližnjem. Istu ovu stvarnost sv. Augustin će izraziti riječima: Ljubi i radi što hoćeš. To znači da onom tko uistinu ljubi Boga i bližnjega izvršavanje riječi Zakona dolazi samo po sebi kao jedna unutarnja potreba. Međutim kad umjesto ljubavi prema Bogu i bližnjem prevlada moj egoizam i moja oholost, tada se suprostavljam ne samo Bogu i njegovim odredbama, već tada nemam ni ljubavi za svog bližnjeg.

Govor o svakoj, pa tako i o bratskoj ljubavi, uvijek podrazumijeva zajedništvo osoba. Bog je Ljubav upravo zbog toga jer je zajedništvo osoba: Oca, Sina i Duha Svetog. Čovjek kao slika Božja, trebao bi biti odsjaj Ljubavi. Zbog toga je prva stvar koju Bog od nas traži ta, da imamo ljubavi jedni za druge, jer ljubav bližnjemu zla ne čini (13,10), kako će reći Pavao. Upravo iz tako shvaćene ljubavi proizlazi najzahtjevniji i najteži oblik bratske ljubavi, oblik koji je danas polako zaboravljen, a o kojem nam progovara odlomak iz Matejeva evanđelja: Bratska opomena.

Bog proroka Ezekiela postavlja da kao stražar bdije nad domom Izraelovim (Ez 33,7-9). Od Ezekiela se jasno traži da opomene bezbožnika da se vrati sa stranputice na koju je skrenuo. Ukoliko prorok to ne napravi, ukoliko jasno ne opomene bezbožnika, ovaj će umrijeti, ali će Bog držati proroka odgovornim. Međutim ako ga prorok opomene, a ovaj ga ne posluša, prorok je izvršio svoju dužnost, te ga Bog za eventualnu propast bezbožnika neće držati odgovornim. U sličnom tonu nastavlja i Isus: Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša stekao si brata (Mt 18,15). O ovim Isusovim riječima trebali bi ozbiljno promisliti iz najmanje dva razloga. Prvi je taj, što smo nažalost, nekog kad pogriješi skloniji optuživati, ogovarati, klevetati, nego mu blago, obzirno, strpljivo, s ljubavlju ukazati na pogrešku koju je napravio, dopuštajući u isto vrijeme nekom drugom da i nas opomene ako smo nešto pogriješili. Ovakvo ponašanje Učitelj očekuje od svojih učenika, međutim bojim se da smo previše oholi, te da premalo vodimo računa o dobru bližnjeg. Drugi razlog zbog kojeg često šutimo ne želeći upozoriti našeg brata na njegovu pogrešku je taj da mi osobno ne bi doživjeli neku neugodnost. Pa iz nekog vlastitog komoda puštamo grešnika da dalje nastavlja svojim putem. Trebamo govoriti i upozoravati, ne smijemo šutjeti, a naše upozorenje će biti prihvaćeno jedino ukoliko uistinu bude izrečeno ponizno i s ljubavlju.

Puno više od svih lijepih riječi pomaže molitva. O tom drugom obliku bratske ljubavi također nam progovara odlomak iz evanđelja. Ako nekog opominjemo, a on i dalje nastavlja po svom, molimo za njega. Molimo osobno, ali i kao zajednica: Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (usp. Mt 18,20).

Vrlo često jedini način bratske opomene biti će upravo molitva: Gospodine daj da se dogodi istinski susret između mene i mog brata, ne kako bi ga optuživao, već da zajedno, međusobno si potpomažući, napredujemo prema onom pomirenju i miru koje samo ti možeš dati.

AB