U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” “Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Mt 18,15-20)

Današnja Božja riječ treba nam biti jasan poticaj i upozorenje kako i na koji način izgrađivati zajednicu krštenika, Crkvu. Svi mi smo pozvani i poslani bdjeti jedni nad drugima. Ne s „palicom gvozdenom“, spremni brže bolje nekog opomenuti kad nešto pogriješi ili krivo učini. Pozvani smo bdjeti jedni nad drugima s puno brige, pažnje i truda, angažiranom i uključivom ljubavlju. Preduvjet da bi to uopće mogli je taj da razumijemo kako smo pozvani na oprost, uvijek, u svako vrijeme, prema svima, bez ikakvih računica i ograničenja. Tek onda kad naučimo iskreno praštati, naučiti ćemo iskreno prihvaćati i ljubiti.

Bilo bi uistinu osvježavajuće, kako za naš osobni život, tako i za živote svih naših zajednica – obiteljske, župne, biskupijske, društvene – kada bi svi mi napokon shvatili da „nikome ništa ne dugujemo, osim da jedni druge ljubimo“. (ab)