U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikad ne sustati: “U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.'” Nato reče Gospodin: “Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Lk 18,1-8)

Bog u kojeg tvrdimo da vjerujemo, nije poput ovog suca koji će nekom pomoći samo zato što mu je dosadilo da ga se svakodnevno i uporno „maltretira“. Bog koji je ljubav, jako dobro zna što nam treba i prije nego ga mi bilo što zaištemo. Međutim veliko je pitanje vjerujemo li mi to?

Samo ukoliko iskreno vjerujemo, nadamo se i ljubimo, čitav će naš život biti molitva, čitav će naš život biti proslava Boga. I da, tada će Sin čovječji naći vjere na zemlji. U protivnom, ukoliko se zadržimo samo na izvanjskom i površnom, ukoliko Boga samo usnama častimo, dok nam je u isto vrijeme srce daleko od njega, nisam baš siguran što će točno Sin Čovječji, jednom, možda već i danas, naći. (ab)