U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: “Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.” No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: “Što ste putem raspravljali?” A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!” I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.” (Mk 9,30-37)

Njegov govor o muci, smrti, uskrsnuću uopće ne razumiju, ali zato dobro razumiju da će nakon što se sve to dogodi, netko od njih trebati preuzeti vodstvo. I eto teme koja im nije strana. Teme u kojoj se dobro snalaze. Nisu zbunjeni. Započinje utrka za što boljim startnim pozicijama. Jadan naš Učitelj, kako s njima tad, tako i s nama danas. I mi današnji učenici puno toga o Bogu i vjeri ne razumijemo, ali kad je riječ o borbi za prva mjesta, o tome kako se progurati preko leđa drugih, u tome nismo loši.

Uvijek me iznova fascinira kako bez obzira na godine, bez obzira na službu koja nam je u zajednici Božjeg naroda povjerena, od Učitelja tako malo učimo. „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Isus ne niječe želju i ambiciju pojedinca da bude prvi. Kad bi to činio nijekao bi mu njegovu slobodu, a sjetit ćemo se da je sloboda prvi i najveći dar Boga čovjeku. On progovara o načinu na koji bi tu svoju želju i ambiciju trebali ostvariti. Ne preko leđa drugih, ne podmećući drugom, u čemu smo profesionalci, već služeći drugom u radosti ljubavi, u čemu smo uglavnom potpuni amateri.

Uistinu je slobodan samo onaj tko, ne iz lažne skromnosti i poniznosti, već vjere ljubavlju djelotvorne, bira sjesti na posljednje mjesto. Molimo Duha Svetog milost da ovu jednostavnu istinu, koju nam Učitelj neumorno ponavlja, napokon shvatimo i u svojim životima provodimo, kako bi naše zajednice prestale bi biti bojna polja, a postale mjesta žive vjere, nade i ljubavi. (ab)