U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:  “Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.'” “Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.'” “Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?'” “Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.” (Mt 20,1-16a)

Možda bi netko mogao pomisliti da je ovaj čovjek, koji unajmljuje radnike za posao u svom vinogradu, prema njima nepravedan. No jeli tomu uistinu tako. Nije li se on vrlo jasno pogodio za plaću s onima koje prve šalje u vinograd i koji rade cijeli dan, kao i s onima posljednjima koji jedva da rade sat vremena. Nekom od njih bi činio nepravdu kad bi mu uskratio pogođenu plaću za pošteno odrađen posao. Ali on to ne čini. Kako se s radnicima pogodio, tako ih i isplaćuje. Pa ipak, ma koliko bio pravedan i pošten, biva optužen da je nepravedan i nepošten.

Slika koju nam Matej opisuje svima nam je jednostavno zamisliva, jer manje-više, svi mi, uvijek mislimo da nam za neki naš trud i rad pripada više. Baš poput ovih naših prijatelja, radnika prvog sata, mislimo da zaslužujemo više i bolje, u odnosu na drugog, u odnosu na onog koji se pojavio tek onda kad je posao skoro gotov. Pa iako nam realno nikakva nepravda nije učinjena, mi smatramo da smo oštećeni, te s izvjesnom dozom ljubomore i zloće, kritiziramo i onoga tko nam je uopće omogućio da nešto zaradimo, kao i onoga koji dobije isto koliko i mi, premda bi po našem skromnom uvjerenju trebao dobiti daleko manje, a idealno bi bilo da ne dobije ništa.

Umjesto da smo sretni i zadovoljni, poslom koji smo odradili, poštenom nagradom koju smo za odrađeno dobili, mi ćemo uvijek gledati, pogledavati, komentirati: što je s drugim? Zašto i njemu koliko i meni? Zar ja nisam bolji, radišniji, odgovorniji… Umjesto da se radujemo s drugim i zbog drugog, mi ćemo uvijek nekako provući sebe, u prvi plan izbaciti sebe i svoje potrebe, dakako osjećajući se pritom uvijek zakinuti, jer drugi je dobio više, dobio je ono što mu ne pripada.

Matej je brutalno realan, on čak ne traži od nas da drugom iskažemo dobro, traži samo da drugog ne promatramo s ljubomorom, zavišću i zloćom, zbog dobra koje mu je, kao uostalom i nama samima, netko treći iskazao.

Da bi mogli poput Učitelja, proći zemljom čineći dobro svima, a to je samo središte našeg krsnog poziva i poslanja, najprije se moramo naučiti iskreno radovati s drugim zbog dobra koje mu je iskazano. Tek onda kad svladamo ovaj korak, tek tad ćemo uistinu  postati radosnim svjedocima vjere nade i ljubavi. (ab)