Daleko je najjednostavnije, a to je upravo ono što mi ljudi često puta radimo, po nekim svojim kriterijima dijeliti članove zajednice i društva u kojem živimo na dobre i zle. Vrlo jednostavno nekog proglasimo zlim ili dobrim i to je to, ne pružamo ljudima nikakve mogućnosti za promjenu. Međutim stvarnost nikad nije tako jednostavna kakvom se čini. Na takvo naše postupanje vrlo jasno nas upozorava prorok Ezekiel, u odlomku koji čitamo u današnjoj liturgiji (Ez 18,25-28). Prorok nas upozorava da ništa nije definitivno i da ne možemo samo tek tako nekog okarakterizirati kao zlog ili dobrog, ne dopuštajući mu pritom mogućnost promjene. Ezekiel nam  naglašava da je promjena i te kako moguća. Onaj za koga držimo da je dobar  i  pravedan,  može se udaljiti od svoje pravednosti i početi činiti nepravdu. Isto tako onaj koji je nepravedan, rekli bi zao, može se promijeniti, može se obratiti sa svog zlog puta, te činiti pravdu i pravednost, može postati dobar. Drugim riječima prorok Ezekiel nas potiče na razmišljanje o drami slobode koju  Bog daje čovjeku. Naši svakodnevni izbori, su oni koji nas kao osobe, kao vjernike, definiraju.

Kratki odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 21,28-32) napisan je na jedan, mogli bi slobodno reći, genijalan način. Prije nego što će ispričati prispodobu, Učitelj u nju želi uključiti one koji su ga slušali, a to su glavari svećenički i starješine naroda. Zato svoj govor započima rečenicom: Što vam se čini? Ovakva Isusova  rečenica  pretpostavlja jasno zauzimanje stava od strane onih koji ga slušaju, ne ostavlja nikakva prostora za neka izvlačenja, kojim smo mi ljudi i te kako skloni. Otac poziva i šalje dvojicu svojih sinova na posao u vinograd, međutim obojica nemaju neku veliku volju i želju odgovoriti na očev poziv. Prvi od njih kaže “ne”, ali se kasnije kaje, predomišlja, mijenja svoju odluku i odlazi izvršiti očevu volju. Drugi spremno kaže “da”, lažno se prikazujući ocu. Želi da otac o njemu misli kako je poslušan i spreman izvršiti njegovu volju, međutim kad je i stvarno treba izvršiti on to ne čini.

Na Isusovo pitanje: Koji od te dvojice izvršio volju očevu? glavari svećenički i starješine narodne spremno odgovaraju: Onaj prvi. Oni su sigurno brzo shvatili da upravo njih i njihovo licemjerno ponašanje Isus osuđuje. Dok su se carinici i grešnici, slušajući Isusov mesijanski navještaj, obraćali i mijenjali svoje živote, glavari svećenički i starješine narodne su odbijale taj isti Isusov navještaj, odbijali su bilo kakvu promjenu u svojim životima, držeći sebe pravednima, hineći pritom da su vjerni Zakonu i njegovim propisima.

Svi mi smo danas pozvani ozbiljno promišljati o ovim Isusovim riječima, kao i o različitim životnim stavovima koje su prema Učitelju zauzimali grešnici i oni koji su sebe doživljavali kao pravednike (glavari svećenički i starješine narodne). Trajna je napast da pojedinci u zajednici vjernika, u Crkvi, što je nažalost više puta i te kako vidljivo u svim našim župnim zajednicama, karizmatskim ili molitvenim pokretima, sami sebe doživljavaju kao pravedne, kao one koji su savršeni, one koji ne trebaju promjene. U liku oca iz ove prispodobe, Matej nam predstavlja sliku našeg nebeskog Oca koji poziva ljude na posao u svoj vinograd, tj. poziva sve nas, po sakramentu krštenja, da budemo širitelji Radosne vijesti o Isusu koji je Krist. Naravno da Otac od svih nas očekuje da posao u vinogradu uistinu i odradimo. Očevu volju izvršava samo onaj koji prestaje govoriti “ne” i započima s radom. Naglasak ove prispodobe je da u svom životu trebamo vršiti volju Očevu. Makar onako ljudski, na prvu, ponekad i rekli “ne”, trebamo promisliti, obratiti se i pokušati izvršiti ono što Otac od nas traži. Vodimo računa da nakon iskrenog “ne”, slijedi promišljanje, kajanje, obraćenje, slijedi iskreno “da”. Međutim nakon lažnog, oholog, samouvjerenog “da”, kojeg izgovaramo u svojoj samoproglašenoj pravednosti, slijedi jedno vječno “ne”.

AB