Odlomak iz evanđelja donosi, dobro nam znanu prispodobu, o Lazaru i bogatašu (Lk 16,19-31). Prispodoba je ovo koja nam zorno opisuje što se događa kad nemamo ljubavi jedni za druge, što se događa kad nismo osjetljivi prema potrebama brata čovjeka, koji možda i pred “našim vratima”, leži sav u čirevima. U današnjoj, kako ju papa Franjo često naziva civilizaciji škarta,[1] ova prispodoba je i te kako aktualna.

Kad umrije siromah odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo (Lk 16, 22). Lazar umire prije. Kao siromah imao je manje mogućnosti za liječenje, manje mogućnosti sebi produžiti život, te umire prije bogataša. Ali u određenom trenutku, ma koliko se trudio svojim silnim bogatstvom produžiti sebi život, umire i bogataš te biva pokopan (Lk 16,22). Umiru obojica, ali im je sudbina bitno drugačija. Isus nam ovom prispodobom daje dragocjenu pouku o onome što u teologiji nazivamo Posljednjim stvarima (smrt, uskrsnuće, raj i pakao itd.). Ponajprije možemo razumjeti da odmah poslije smrti bivamo nagrađeni za zlo odnosno dobro koje smo u životu napravili ili koje smo, poput ovog bogataša, propustili napraviti. U svijetlu ove prispodobe bilo bi mudro, još dok možemo, pokajati se za zlo koje činimo, te ne propustiti učiniti dobro koje možemo učiniti. Dojam je da najviše griješimo propustom, a nekako taj grijeh najmanje ispovijedamo. Ne propustimo činiti dobro jedni drugima. Budimo milosrdni jedni prema drugima jer svatko je i te kako vrijedan naše pažnje, ljubavi i milosrđa.

Nije naodmet još jednom naglasiti da Isus ne osuđuje bogatstvo kao takvo. Ništa loše nema u tome da posjedujemo materijalna dobra. Naglasak je uvijek na tome kako se mi prema onom što posjedujemo ponašamo. Isus osuđuje egoizam onih, a puno je takvih, kojima nedostaje solidarnosti prema bratu čovjeku.

I danas bogataš ima puno braće u Svijetu, u našoj Domovini i u našem Gradu (usp. Lk 16,28). Puno nas je koji ne primjećujemo ubogog Lazara, makar se o njega svaki dan spoticali.

Neka nam ova Jubilarna godina Božanskog milosrđa bude poziv i poticaj, ne samo da postanemo socijalno osjetljiviji, već da uistinu živeći sedam dijela milosrđa duhovnih i tjelesnih, iskazujemo ljubav bratu čovjeku, a ne da se o njega u svom egoizmu, svojoj samoproglašenoj pravednosti i samodostatnosti svakodnevno spotičemo.

AB

[1] Papa jako dobro uočava jedan od najvećih problema današnjeg društva, a to je filozofija: iskoristi i baci. Živimo u tehnološko razvijenom svijetu, stalno odbacujemo svoje gadgete, te kupujemo nove. Žalosno je međutim da smo istu praksu prenijeli i na međuljudske odnose na svim razinama: u obitelji, u društvu, u Crkvi …