Prorok Izaija, koji djeluje u jednom posebno dramatičnom vremenu u povijesti Izraelskog naroda, vremenu uništenja Jeruzalema i odvođenja dijela naroda u babilonsko sužanjstvo, progovara o gozbi (Iz 26,6-10a), i to ne bilo kakvoj gozbi, već gozbi od pretiline sočne, od izvrsna vina, navješćujući upravo u tom teškom trenutku povijesti židovskog naroda, dolazak novog svijeta, svijeta u kojem će biti otrta svaka suza s lica i smrt uništena za svagda.

Na sličan način razmišlja i Učitelj, koji kraljevstvo nebesko uspoređuje sa svadbenom gozbom (Mt 22,1-10). Isus progovara o kralju koji sve narode poziva na svadbenu gozbu svog sina. Nakon što su dovršene sve pripreme za slavlje, kralj šalje svoje sluge da pozovu uzvanike. Međutim događa se nešto neočekivano, uzvanici se počeše ispričavati ne želeći sudjelovati na ovoj gozbi. Ne odustajući, kralj ih i drugi put poziva, međutim oni ponovno odbijaju. Jedni su smatrali da su njihovi osobni interesi važniji od kraljeva poziva. Drugi su se čak osjetili uvrijeđenima što ih kralj, inzistirajući na njihovu dolasku, po drugi put poziva, pa su sluge zlostavljali i u konačnici ubili. Svi pozvani su se prema kralju i njegovu pozivu postavili kao da ih uopće ne interesira, jer imaju oni važnijih i žurnijih stvari za radit u svom životu.

Ponavljanje poziva, od strane kralja, pokazuje nam s jedne strane kraljevu spremnost oprostiti uvredu koju su mu ti isti uzvanici nanijeli odbivši ga prvi put, ali isto tako pokazuje i odlučnost njihovog odbijanja kralja i njegove ponude. Nakon što pravedno kazni one koji su ubili nedužne sluge, kralj upućuje treći poziv na svadbu. Suočivši se, čak dvaput,  s odbijanjem onih koje je smatrao prijateljima, kralj, odlučuje pozvati sve: i zle i dobre.

Bog se ne da nadmašiti u svojoj velikodušnosti prema čovjeku. Vrata svadbene dvorane otvara svima. Nakon što je naišla na odbijanje njegova ponuda se ne jenjava, naprotiv postaje još velikodušnija. Odbijanje onih koji su prvi pozvani, odbijanje onih koje je smatrao svojim prijateljima, dovodi do širenja Božje ponude spasenja na cijelo čovječanstvo. Svi, baš svi su pozvani uči na slavlje u svadbenu dvoranu. Dovoljno je samo prihvatiti poziv, dovoljno je samo odgovoriti na Božju ponudu ljubavi, dovoljno je naučiti voljeti. A to znači naučiti imati povjerenje u drugog, povjerenje u samog sebe, poštovati sve i svakog, saslušati svakog sa zanimanjem, bez predrasuda pristupiti drugom. Naučiti voljeti u biti znači naučiti ne strahovati.

Međutim, začuđujuće, s tim imamo velikih problema. Čini se, da nam je jako teško prihvatiti ljubav koju nam Bog dariva. Toliko se bojimo prepustiti Ljubavi, da ćemo radije, ne samo odbiti Božji dar i poziv, već smo u tom odbijanju Boga spremni i ustrajati. U upornom odbijanju, u kojem ustraju ovi naši prijatelji koji su pozvani na svadbu, opisana nam je naša nesposobnost, naš strah, prepustiti se Ljubavi. Nije li nam vrijeme za promjenu?

AB